Savremena književnost u Crnoj Gori
Raskid
sa epskom i romanticnom tradicijom u knjizevnom stvaranju ucinice Risto Ratkovic
(1903-1954), pisac okrenut iskustvu modernizma. Vezan zivotom
i stvaralastvom za Beograd, Ratkovic
ce biti prvi pisac iz Crne Gore koji ce napisati roman (Nevid-bog,
1933), dok ce u pjesnickim
knjigama Mrtve rukavice (1927), Levijatan (1927) i Dodiri (1952) ispitivati
prostore oniricnog ekspresionizma.
U
vremenu izmedju dva svjetska rata, knjizevnost koja se pise u Crnoj
Gori obiljezena je iskustvom socijalne literature,
sto ce se poslije Drugog svjetskog rata nastaviti u stvaralastvu socijalistickog
realizma, stila pisanja sve do pocetka sezdesetih godina.
Od
pisaca socijalne literature valja pomenuti Radovana Zogovica(1907-),
dok uporedo sa njima i nasuprot njihovom aktivizmu
stoji smirena i melanholicna lirska ispovjednost Aleksandra Ivanovica(1911-1965).
Pripovijetke
i romani Mihaila Lalica
(1914-1992), savremenika i hronicara
20. vijeka, tematski su vezani za istorijske
napetosti Crne Gore, pogotovu one koje kulminiraju u Prvom i u Drugom svjetskom
ratu. Laliceva proza jeste primjer siroko zasnovane epske hronike,
koja pokusava da rasvjetli
sile istorije i kob ljudske sudbine. Od Lalicevih knjiga pripovjedaka najznacajnije
su Prvi snijeg (1951), Na mjesecini (1956), Gosti
(1967) i Poslednje brdo (1967), dok se medju piscevim romanima izdvajaju
Zlo proljece (1953), Lelejska
gora (1962), Hajka (1960), Raskid (1969), Pramen tame (1970), Ratna sreca (1973), Zatocnici (1976) i
Dokle gora zazeleni (1982).
Pocetkom sezdesetih godina
stasace generacija mladih knjizevnika
stilski okrenutih savremenim tokovima svjetske
literature. Po mnogim elementima svoje literature oni ce
ostati vezani za crnogorsko tlo, bez obzira gdje ce
ga stvarati, da li u samoj Crnoj gori ili van nje.
Camil Sijaric
(1913-1989) pripada stilskoj grupi realisticne knjizevnosti.Njegova tematika se veze za rodne Bihorce, o kojima je napisao istoimeni roman Bihorci(1956), dajuci u njemu
sliku zivota ljudi raspetih izmedju
rodnoga mjesta i svijeta u koji su se otiskivali, gonjeni zeljom
za boljim zivotom.
Cedo Vukovic
(1920 -)poslije Lalica je zasigurno najznacajniji dramski pisac iz Crne Gore. Pisao je istorijske romane kao sto je Sudiliste(1963),
zatim romane tematski vezane za revoluciju – Visine (1952), Mrtvo duboko
(1959), te romane drustvene tematike, kao sto je Razvodje (1968) i Tece Tara
(1979). Njegova knjizevnost se izdvaja ljepotom
jezika, jezgrovitoscu naracije u kojoj je akomulirano usmeno narodno pripovijedanje, te slozenoscu predstava stvarnog i imaginarnog svijeta. Pisao
je i romane za djecu.
Djelo
Branimira Scepanovica (1934 -) predstavlja raskid sa dotadasnjom realisticnom poetikom
i uvodi crnogorsku knjizevnost u modernisticke
tokove. Njegov najpoznatiji roman, preveden na vise evropskih jezika, je Usta
puna zemlje (1974). U njemu je data alegoricna prica o snazi i izdrzljivosti covjeka pred nedacama i zlom ovoga svijeta. Scepanoviceva
proza ima karakteristicnu prenapregnutu
fabulu, snazne obrate u odnosima medju
likovima i insistiranje na nesporazumu masa –pojedinac. Pored ovog romana znacajna su mu djela : Smrt gospodina Goluze
(1973) i Iskupljenje (1980).
Mirko Kovac (1938 - )je prozni pisac, esejista i
scenarista. Svoju poetiku nije temeljio na stilskom jedinstvu, iduci od naturalizma iz Rane Luke Mestrevica
(1971), preko biblijske evokativnosti Vrata od utrobe (1978),
do fikcionalne autobiografije Uvoda u drugi zivot (1984). Njegova knjizevnost
ispituje svijet kroz prizmu alegorije i groteske, dajuci
sliku raspada morala i opstih vrijednosti, te
demonskih svojstava svijeta i ljudske duse. Autor je
scenarija za film Okupacija u 26 slika. Spada u knjizevnike
cije su knjige prevodjeni i
na druge evropske jezike.
Miodrag Bulatovic (1930 -!991) je zacetnik
proze koja se tematski okrenula svijetu “negativaca”, prikazujuci
ga grotesknog, kao svijet ratne apokalipse ili kao poratni svijet donkihotskih ljubavnika, zlocinaca
i patuljaka. Njegovo pripovjedanje odlikuje izuzetna masta i jezicke invencije. Djelo
mu djeluje “antikanonski” – ono rusi tematske, poeticke i eticke tabue. Jedan je
od najprevodjenijih savremenih
pisaca. Najznacajnija djela su mu : Djavoli dolaze (1955), Heroj na magarcu (1967), Ljudi sa cetiri prsta (1976), Rat je bio bolji (1977) , Peti prst
(1977) i Gullo gullo
(1981).
Novak Kilibarda (1934) je prozni pisac, knjizevni
istoricar i kriticar.
Njegovo pripovjedacko djelo se tematski veze za rodne
Banjane iz kojih izvlaci svijet vidovnjastva,
tajnovitu moc uroka, moru krivokletstva i to oslikava
u atmosferi bajki. Napisao je izmedju ostalog zbirke prica Vrazji vrti (1978), Iz price u pricu (1984) i Sve je to nakva sudbina (1985). Izvrstan je znalac i tumac srpske narodne knjizevnosti,
o kojoj je na lucidan nacin pisao u Legendi o poeziji
(1976), Bugarstice (1976) i Usmena knjizevnost (1982).
Pored
proznog, crnogorska knjizevnost ima veliku snagu i u pjesnickom kazivanju, koja svoje izvoriste
ima kako u usmenoj knjizevnoj tradiciji, njenim
ritmovima, temperamentu, tako i savremenim
tokovima svjetske literature. Medju najvecim crnogorskim pjesnicima izdvajaju se:
Milo Kralj (1933 - ) koji je pjesnik snazne
imaginacije i koji njeguje razlicite stvaralacke postupke, ponekad medjusobno
veoma udaljene. Djela su mu: Maslinjak u koroti (1958), Crne vode (1960), Smrt
umire prva (1962) i Pasja straza (1985).
Jevrem Brkovic
(1933- ) je prevashodno pjesnik, ali i dramski i
prozni pisac, kriticar i polemicar.
Izrazom je oslonjen na narodnu tradiciju. Vaznija
djela su mu : Osobine noci (1962), Tajna vecera (1970), Brdjanska zemlja
(1973), Basta starca Radosava
(1980) i Vrijeme grad gradi (1980).
Matija Beckovic (1939- ) zasigurno najveci
crnogorski pjesnik, koji je svoje pjesnistvo zapoceo ljubavnom poezijom snazne
osjecajnosti – Vera Pavladoljska (1962), da bi nastavio za egzistencijalnim
temama i vrhunc pjesnistva
dosegao ozivljavajuci “dijalekatski”, rovacki govor. Objedinio je pojedinacno
i opste, lirsko, epsko i humano, drevne duhovne
vrijednosti i seoske mitove sa sudbinom i jezikom moderne osjecajnosti.
Njegova ostala, najznacajnija djela su Rece mi jedan coek (1970), Medja Vuka manitoga (1976), Pesme iz Kaze (1992), Ceracom se jos (1996), Hleba i jezika (1997), i Ocinstvo
(2000).
Ranko Jovovic (1941- ) je najbuntovniji i najzesci pjesnik svoje generacije, izrazene
subjektivnosti i nesputanog temperamenta. Njegovo pjesnistvo
je u izrazu raspeto izmedju ispovjedno – lirskih
i buntovno - destruktivnih tonova.