Alimentary tract and pancreas
Risk factors for rebleeding and
mortality after endoscopic
hemostasis of nonvariceal
bleeding
1Srđan
Đuranović,
1Milan
Špuran,
1Mirko
Bulajić,
1Tomica
Milosavljević,
1Miloš
Glišić,
1Milenko
Uglješić,
2Dejana
Stanisavljević
1. Clinic for Gastroenterology and Hepathology, Institute of
Digestive Diseases, Clinical Centre of
2.
Key words:
bleeding,
endoscopic sclerotherapy, rebleeding, death, risk factors
ABSTRACT
BACKGROUND: Endoscopic sclerotherapy is effective in securing
hemostasis for bleeding lesions, but bleeding reoccurs in 10% to 30% patients
(pts) and 4% to 14% pts die after upper gastrointestinal bleeding. AIM: To
establish the relative importance of risk factors for rebleeding and mortality
after successful endoscopic sclerotherapy of acute non-variceal upper
gastrointestinal bleeding. PATIENTS AND METHODS: Prospective study included 315
pts who where admitted to hospital because of non-variceal upper
gastrointestinal bleeding. All of them underwent gastroscopy with successful
sclerotherapy within 12 hours after the admission to the hospital. We followed
them and investigated the episode of rebleeding and death during the initial
hospitalization. We included the following parameters: age, gender, drug
intake, shock, bleeding stigmata, location of bleeding lesion, comorbidity and
rebleeding.
RESULTS AND
CONCLUSION:
Rebleeding occurred in 58 pts (16.8%) and was determined by
shock, bleeding stigmata and comorbidity. 11 pts (3.5%) died. Shock, rebleeding
and comorbidity were all independent, statistically significant predictors of
patients’ mortality. By analyzing bleeding patients in such a manner and
defining the risk factors for rebleeding and death, clinician could easier make
a decision about the future treatment of every single patient after the initial
endoscopic sclerotherapy.
INTRODUCTION
Acute episodes of bleeding from the esophagus as well as from
stomach and duodenum are emergency conditions in clinical medicine, with the
incidence from 50 to 150/100000 per year (1, 2). The rate of rebleeding after
initial hemostasis, especially mortality, seems not to have been significantly
changed during the last decades in spite of using modern diagnostic and
therapeutic methods. Important studies indicate that about 4 to 14% of patients
are dying because of upper gastrointestinal bleedings (UGIB) or its
complications (3-5). Having taken into consideration the fact that the
population is generally becoming older which is the most emphasized risk factor
causing mortality after bleeding or rebleeding from the upper parts of the
digestive system, so it is considered that there is discrete decreasing
mortality rate (6,7). Rebleeding after initial successfully treated bleeding
lesion is considered the main risk factor for death, and, in spite of applied
hemostasis method, it happens in about 10 to 30% patients (8). The generally
accepted viewpoint considers the risk of rebleeding and mortality to be
connected with many independent, but related factors.
Up to 80% of upper gastrointestinal bleedings are
“self-limited”, which means that they stop spontaneously either one of the
endoscopic hemostatic procedure was carried out or it was not (9). If we
analyze only the data from history and clinical parameters of the disease, it
is practically impossible to define the group of patients whose bleeding is not
going to stop spontaneously. American National Institutes of Health (NIH) held
Concensus Conference in 1989. where the endoscopic
therapy of bleeding ulcer was marked as the method of choice with “excellent
efficiency and acceptable low level of the related complications” (10).
MATERIAL AND METHODS
This study included 315 patients who had the signs of
bleeding from the upper parts of gastrointestinal system and were admitted to
the Emergency Centre of the Clinical Centre of Serbia (EC) in
We analyzed gender and age, the clinical presentation of
acute bleeding, the data about the use of non-steroidal anti-inflammatory drugs
and acetylsalicylic acid and the data about coexisting diseases (comorbidity).
The state of shock was especially taken into consideration among clinical
parametes. It was arbitrary taken that those patients who had systolic pressure
lower than 100 mmHg and heart frequency more than 100/min were in the state of
shock. The laboratory parameters included the tests of hemoglobin level (lower
borderline was taken as 10 g/l).
The upper endoscopy was performed within the first 12 hours
from the admittion in a standard way with the pharingeal anesthesia. The
endoscopy was always performed by an experienced endoscopist who immediately
and independently decided about the necessity and the type of the endoscopic
sclerotherapy that was to be applied. Intervention was always started with the
anaemization of the bleeding lesion surroundings using dilute epinephrin
injection (1:10000 solution in 0, 9% NaCL). After that, the sclerosating agent
was injected directly into the lesion. We used absolute alcohol (96% ethanol)
as a sclerosating agent. Localization and the type of lesion were recorded
during the endoscopy as well as the type of the bleeding stigmata. We marked following
seven localizations: esophagus, stomach fornix, corpus, and antrum, duodenal
bulbus anterior and posterior wall and the postoperative anasthomosis zone (not
depending on the type of the operation). Bleeding lesions were divided into
five types: ulcer, malignancy, Mallory-Weiss’ syndrome, erosive disease of the
upper parts of the digestive system and “the other lesions”. Vascular
malformations and Dieulafoy’s lesions were considered to be in the category of
“the others”. The bleeding stigmata were grouped according to modified
Forrest’s classification (11). According to the study design, only the bleeding
lesions that required endoscopic injection hemostasis were classified: adherent
clot in the ulcer base, non-bleeding visible vessel, oozing of blood and
spurting arterial bleeding. Rebleeding episodes were registered. Rebleeding is
defined as a new episode of bleeding during the hospitalization, which was
manifested as recurent haematemesis, the appearance of fresh blood in the
nasogastric aspirate or the necessity of operation because of continuous
bleeding. Mortality was defined as death during the hospitalization (12). The
surgucal therapy and the duration of hospital stay were noted for all patients
as well.
RESULTS
The study included 315 patients: 210 (66, 7%) male and 105
(33,3) % female. The characteristics of the patients
with the number of rebleedings and mortality after initial successfully applied
hemostasis during the hospitalization are summarized in Table 1.
Rebleeding was registered on 53 (16, 8%) patients, while
11(3, 5%) patients died during the hospitalization. Surgery was performed on 37
(11, 7%) patients. Most of the patients were operated because of uncontrolled
rebleedings. The two left patients (5, 4%) were operated due to stomach cancer
in the attempt of its radical treatment. As to the statistical data, the
operation did not increase mortality rate while compared with non-operated
patients (p = 0,127). Every parameter was analyzed individually in relation to
rebleeding and mortality. The age of the patients does not influence neither on
rebleeding nor on mortality (p > 0, 05). Gender, hemoglobin level at the
moment of admittance to the hospital, treatment
with ulcerous drugs, and clinical presentation at the moment of bleeding did
not influence significantly on rebleeding or mortality. Statistically more
significant rate of rebleeding is noted on patients who were initially in shock
compared to the patients who were not hypotensive and did not have tachicardia
at the moment of the admittion to the hospital ( p = 0,006). It is
statistically very significant that patients who died were initially in the
state of shock, compared to the patients who survived (p = 0, 0001). The type
of bleeding stagmata had statistically significant influence on rebleeding (p =
0,018), but not on mortality (p = 0,310) (Figure 1).
Coexisting illnesses influenced most significantly both the
occurrence of rebleeding (p = 0, 0001) and mortality during the hospitalization
(p = 0, 0001) (Figure 2). Statistically very significant was the rebleeding
episode which increased the rate of mortality among treated patients (p = 0,
0001).
It was also analyzed the number of days spent in hospital
(Table 2). That analysis showed that the average duration of hospital stay for
non-operated patients, for patients without rebleeding and for patients with
favourable outcome, was 6 to 7 days.
We defined the significant parameters for patients who had
rebleeding or died during the hospitalization. In the context of all
parameters, we analyzed individual influence of each parameter related to
assigned variable by the logistic regression. First, the dependent variable was
related to the occurrence of rebleeding, in the second case it was related to
mortality. The state of shock at the moment of admittance, the type of the
stigmata of bleeding and coexisting diseases contributed significantly to the
occurrence of rebleeding after initial successful endoscopic hemostasis. The analysis
of the same parameters related to mortality showed statistical significance
for: the occurrence of rebleeding, the state of shock at the moment of
hospitalization and the degree of coexisting illnesses.
DISCUSSION
Cook et al. introduced meta-analysis of rebleeding and
mortality on 2412 patients and concluded that there was no statistically
significant difference depending on applied endoscopic techniques for
controlling the bleeding in regard to rebleeding rate. Statistically, mortality
was reduced significantly only in the group treated by laser (13).
Lin et al. pointed out that the combination of
contact-thermal with injection method was the most efficient either in the
prevention of peptic ulcer rebleeding or in decreasing the need for blood
transfusions (14).
The analyses of the variance showed that rebleeding increases
mortality rate 5 to 16 times, which is the first step towards
death. Modern techniques of endoscopic hemostasis make bleeding stop
successfully in majority of cases and consequently decrease the rebleeding rate
significantly. However, it does not give the expected mortality rate decrease
among these patients.
Two studies point out that the decrease of rebleeding rate is
followed by adequate decrease of mortality when laser hemostasis is applied
(13, 15). Most authors conclude that rebleeding is a significant factor that
leads to mortality after acute bleeding from the upper parts of the digestive
system, but it is not the only one factor that influences significantly on the
final result (15). Today it is not in debate should we apply initial endoscopic
hemostasis, but it is very important how to decide what optimal treatment
should be used in every individual patient after successfully applied
endoscopic hemostasis (8). The final goal of a great number of studies is to
select the patients with risk factors for rebleeding and mortality, but there
is still no final answer (8). At the same time revealing the patients without
risk factors for rebleeding, or with just a little risk, is a significant goal
in attempt to optimize the treatment, choose the way of ambulatory treatment
and reduce the number of hospitalizations and treatment expenses.
In our group, total number of rebleeding was 53 (16, 8%), the
number of patients who died was 11 (3, 5%). These results are in accordance
with the most of the published ones, which included applying injection
hemostasis in patients with UGIB (4, 13, 17, and 19). Almost all the studies
introduce a greater number of men than women. In most frequently quoted
Rockall’s study, which analyzed risk factors for rebleeding and mortality, men
had higher risk for rebleeding, while women had higher mortality rate (15).
Majority of authors find the old age to be one of the statistically significant
factors for increasing the rate of rebleeding and mortality after acute
bleeding (8, 15, and 16). Most of our patients were from 60 to 80 years old
(47, 6%). No one patient younger than 40 died. The results of our study prove
that the rate of rebleeding and mortality is increasing with older age but
these differences are not found to be statistically significant.
There were 21, 6% of our patients in the state of shock, 27,
9 % of whom rebleeded and 13, 2% of them died. In their study, Brullet et al.
(17) define the state of shock to be one of the factors that contribute to the
failure of injection hemostasis of bleeding stomach ulcer. Hypotension is also
emphasized to be a bad prognostic factor in the study about hemathemesis and
bleeding of Schiler et al. (16) from “the pre-endoscopic era”.
Peura et al. found hemoglobin level to be lower than 10 g/l
in 60, 9% of the patients with the episode of UIGB. Similar to our results,
Pimpl (19) and Katchinski (4) do not consider the hemoglobin level to be
prognostically significant factor for rebleeding or mortality. In our study the
hemoglobin level did not differ significantly among the rebleeding patients,
the patients who died or the rest who were tested.
According to our data, the rebleeding was approximately the
same in the group of patients who were treated with ulcerous drugs or who did
not have such treatment (16, 9% and 16, 7%, respectively). Similar data were
found for mortality. Laslo et al. published a great multicentric study about
clinical aspects of upper gastrointestinal bleeding, related to previous
treatment with ulcerous drugs. The main conclusion of this study is the fact
that there are no important differences in clinical presentation of significant
UGIB, in spite of taking drugs previously (20).
A great number of studies underline the influence of
coexisting diseases over the outcome of these patients (8, 19, 21, and 22).
Most of these studies do not separate coexisting diseases, but use the
universal scale for their “common” estimation. ICED scale (Index of Co-Existing
Disease, National Auxiliary Publication Service,
Bour in his study about endoscopic “interobserver agreement”
made an interesting point in describing and naming the identical bleeding
stigmata at peptic ulcer. A very high level of observer agreement is described
related to spurting arterial bleeding, a satisfactory level of agreement is
attained in regard to adherent clot and very low level of agreement was reached
in regard to non-bleeding visible vessel and oozing of blood. This group of
authors makes a conclusion that the limitation of number of stigmata classes
into several categories and adequate endoscopist’s training could lead to
better precision in the description of these entities (23). In our study, the
episodes of rebleeding and mortality are connected most frequently with the
most serious stigmata of bleeding, so called active spurting arterial bleeding.
Contrary to this, the patients with an adherent blood clot at the bottom of the
lesion had the least complications.
The most frequent rebleedings were registered from the
stomach fundus (21, 1%), while the most risky zone for bleeding was the
posterior wall of duodenal bulbus. At the same time, unexpectedly this location
takes only the third place related to the percentage of rebleeding, after the
stomach fundus and stomach corpus. The patients with ulcer, malignant tumors
and arterio-venous malformation of the blood vessels had the greatest number of
rebleeding episodes. The patients with rebleedings from malignant tumors and
angiodisplasia had the highest risk of dying. As to localizations related to
death, the most risky zones were stomach corpus and stomach fundus (8% of
patients died per each localization). Rockall et al.
point out that right diagnosis (the cause of bleeding) influences significantly
over the outcome of the patient. They also emphasize that the worst thing is
the presence of malignancy, and the best prognostic factor is Mallory-Weiss’
syndrome (15).
We did not include surgical treatment in the analysis of
different parameters that influenced over the bleeding episode and/or mortality
among these patients. We consider that the operation result and postoperative
period depend on a number of facts that are not necessarily connected with the
upper gastrointestinal bleeding itself. Most authors use similar procedure (8,
15, 19, 22, 24, and 26). The percentage of the operated patients due to
bleeding varies in different series. Peura et al. analyzed 1235 patients, among
which 7% were operated (18). Rockall quotes the operative rate of five, 7%
(27), while
The need and duration of hospitalization for all the bleeding
patients is a controversial question. In their review about ulcer and
non-variceal bleeding and appropriate measures in the treatment of such
patients, Rollhauser and Fleischer (28) quote that the average duration of
hospital stay is two, 9 to 4, 6 days. The authors conclude that shorter stay at
hospital is clearly connected with performing the endoscopy shortly after
admission and with proper identification of type of the bleeding lesion.
Rockall et al. published a study about a possible selection of the patients for
earlier dismissal from hospital according to the risk of rebleeding,
underlining that the average duration of hospital stay is about 8.6 days, and
the duration is half less with lower risk (21). Our patients, with favourable
outcome and without rebleeding, had been at hospital for 6-7 days, which is an
unjust long period of time.
The above-mentioned way of analyzing patients, according to
the risk of rebleeding and mortality by identifying the risk factors, could be
a significant element in estimation of the condition of every individual
patient and it could influence the final decision connected with the further
treatment. On the other hand, it could be the contribution to the more
efficient standardization of medical procedures and clinical studies on
therapeutic endoscopy, in estimation of existing algorithms for diagnosis and
treatment and in optimization of hospital stay duration for these patients.
REFERENCES
1. Cutler JA:
Upper gastrointestinal bleeding. Nature and magnitude of the
problem in the
2. Johnstone
SJ: Epidemiology and course of gastrointestinal haemorrhage in northeast
3. Branicki
FJ, Coleman SY, Fok PJ et al: Bleeding peptic ulcer: a prospective evaluation
of risk factors for rebleeding and mortality. World J Surg
1990; 14:262-9.
4. Katschinski
B, Logan R, Davies J et al: Prognostic Factors in Upper Gastrointestinal
Bleeding. Dig Dis Sci 1994; 39:706-712.
5. Vreeburg
EM, Snel P, de Bruijne JW, Bartelsman JF, Rauws EA, Tytgat
GN: Acute upper gastrointestinal bleeding in the
6. Gilbert DA:
Epidemiology of upper gastrointestinal bleeding. Gastrointest Endosc 1990;
36:S8.
7. Kang JY, Piper DW. Improvement in mortality rates in bleeding peptic ulcer
disease. Med J Aust 1980; 1: 213.
8. Saeed Z,
Ramirez FC, Hepps KS et al. Prospective validation of the Baylor bleeding score
for predicting the likelihood of rebleeding after endoscopic hemostasis of
peptic ulcers. Gastrointest Endosc 1995; 41:561-5.
9. Fleisher D.
Etiology and prevalence of severe persistent upper gastrointestinal bleeding. gastroenterology 1983; 84: 538.
10.
Proceedings of the Consensus Conference on Therapeutic Endoscopy in Bleeding
Ulcers. Gastrointest Endosc 1990; 36 (suppl 1).
11. Forrest
JAH. Endoscopy of upper gastrointestinal bleeding. Lancet 1974; 2: 394-7.
12. Vreeburg
EM, Terwee CB, Snel P et al. Validation of the Rockall risk scoring system in
upper gastrointestinal bleeding. Gut 1999; 44:331-335.
13. Cook DJ,
Guyatt GH, Salena BJ,
14. Tseng GY. A prospective randomized trial comparing injection of epinephrine
alone, bipolar electrocoagulation alone and the combination of injection of
epinephrine with bipolar electrocoagulation for the arrest of peptic ulcer
bleeding. DDW,
15. Rockall
TA, Logan RF, Devlin HB et al. Risk assessment after acute upper gastrointestinal
haemorrhage. Gut 1996; 38: 316-321.
16. Schiller
KFR,
17. Brullet E,
Campo R, Calvet X et al. Factors related to the failure of endoscopic injection
therapy for bleeding gastric ulcer. Gut 1996; 39: 155-158.
18. Peura DA,
19. Pimpl W,
Boeckl O, Waclawiczek HW, Heinerman M. Estimation of the Mortality Rate of
patients with Severe Gastroduodenal Hemorrhage with the Aid of a new Scoring
System. Endoscopy 1987; 19: 101-106.
20. Laslo A,
Kelly JP,
21. Rockall
TA, Logan RFA, Devlin HB,
22. Saeed ZA,
23.
24. Provenzale
D, Sandler RS, Wood DR et al. Development of a Scoring System to Predict
Mortality from Upper Gastrointestinal Bleeding. Am J Med Sci 1987; 294: 26-32.
25. Bour B,
Person B, Cales P et al. Interobserver agreement on endoscopic diagnosis of
bleeding peptic ulcers. Gastrointest Endosc 1997; 46: 27-32.
26. Jones SGW,
Davies R, Epworth I et al. Use of Rockall score to assess the effectiveness of
an upper gastrointestinal bleeding unit. Gut 1996; 39 (Suppl 1): A4.
27. Rockall
TA, Logan RFA, Devlin HB,
28. Rollhauser
C,
29. Popović
N, Bulajić M, Glišić M et al. Endoscopic injection hemostasis for
non-variceal bleeding of stomach and duodenum. 6th World Congress of Endoscopic
Surgery,
30- Barkun A,
Bardou M, Marshall JK. Consensus recommendations for managing
patients with nonvariceal upper gastrointestinal bleeding. Ann Intern
Med 2003; 139:843.
31- Courtney
AE, Mitchell RMS, Rocke L, Johnston BT. proposed risk stratification
in upper gastrointestinal haemorrhage: Is hospitalisation essential? Emerg Med
J 2004; 21:39-40.
Faktori rizika za rekrvarenje i smrtni
ishod posle endoskopske hemostaze nevariksnih krvarenja
SAŽETAK
UVOD:
Endoskopska injekciona hemostaza je efikasan metod postizanja hemostaze kod
krvarećih lezija gornjeg dela digestivnog trakta. Rekrvarenje se ipak
dešava kod 10 do 30% pacijenata, a 4 do 14% tih pacijenata umre od posledica krvarenja. CILJ rada je da se
odrede faktori rizika za rekrvarenje i smrt posle inicijalno uspešne
endoskopske injekcione hemostaze. MATERIJAL I METODE: Prospektivna
studija je uključila 315 pacijenata koji su primljeni u bolnicu zbog
epizode akutnog nevariksnog krvarenja iz gornjih delova digestivnog sistema.
Svi pacijenti su u toku prvih 12 sati od prijema u
bolnicu endoskopirani i krvareća lezija je tom prilikom uspešno
hemostazirana. Registrovane su epizode rekrvarenja i smrtni
ishod u toku inicijalne hospitalizacije. Praćeni su sledeći
parametri: starost, pol, uzimanje ulcerogenih lekova, šokno stanje, stigmata
krvarenja, lokalizacija krvareće lezije, udružene bolesti i rekrvarenje.
REZULTATI I ZAKLJUČAK: Rekrvarenje se desilo kod 58 pacijenata (16.8%) i
bilo je statistički značajno povezano sa
šoknim stanjem u trenutku prijema u bolnicu, stgmatima krvarenja i udruženim
bolestima. Umrlo je 11 pacijenata (3.5%). Šok, rekrvarenje i udružene bolesti su identifikovani kao
nezavisni, statistički značajni prediktori smrtnog ishoda.
Napred navedeni način analiziranja pacijenata prema riziku od rekrvarenja i smrtnog ishoda i definisanje rizičnih
faktora može da predstavlja zanačajan elemenat u proceni stanja svakog
individualnog pacijenta i da kliničaru olakša donošenje odluke o daljem
tretmanu posle inicijalne endoskopske injekcione hemostaze.
UVOD
Akutna
krvarenja iz jednjaka, želuca i dvanaestopalačnog creva predstavljaju
urgentno stanje u kliničkoj medicini, sa incidencom od 50 do 150 na
100.000 stanovnika za godinu dana (1,2). Bez obzira na uvođenje savremenih dijagnostičkih i
terapijskih metoda, stopa rekrvarenja posle inicijalne hemostaze, a posebno
smrtnost pacijenata, naizgled se nije značajno izmenila u poslednjih
nekoliko decenija. Velike studije ukazuju da oko 4 do 14% pacijenata umire od posledica ili komplikacija krvarenja iz gornjih delova
gastrointestinalnog trakta (3-5). Ako se uzme u obzir da je populacija
generalno starija, i da je starija životna dob jedan od često isticanih
faktora rizika za smrtni ishod posle krvarenja ili rekrvarenja iz gornjih
delova digestivnog traktai, možemo smatrati da realno postoji diskretan trend
poboljšanja stope mortaliteta (6,7). Rekrvarenje
(ponovno krvarenje), posle inicijalno uspešno tretirane krvare}e lezije, smatra se glavnim faktorom rizika za smrtni ishod
i javlja se u oko 10 do 30% pacijenata bez obzira na primenjeni metod hemostaze
(8). Uopšteno je prihvaćeno stanovište da je rizik od
rekrvarenja i fatalnog ishoda povezan sa više međusobno nezavisnih
faktora.
I do
80% krvarenja iz gornjih delova digestivnog trakta je “self-limited”
(samo-ograničavajuće), odnosno prestaje spontano, bez obzira da li je
učinjena neka od endoskopskih hemostaznih
procedura (9). Na osnovu anamnestičkih i kliničkih
parametara teško je identifikovati, grupu pacijenata čije krvarenje neće
spontano prestati. Američki National Institutes
of Health (NIH) održao je 1989. godine
Konsenzus koferenciju na kojoj je endoskopska terapija krvarećih ulkusa
označena metodom izbora uz “izvanrednu efikasnost i prihvatljivo nizak
nivo pratećih komplikacija (10).
MATERIJAL
I METODE
U
studiju je uključeno 315 pacijenata koji su zbog znakova krvarenja iz
gornjih delova gastrintestinalnog trakta primljeni u Urgentni centar Kliničkog
centra Srbije (UCKCS) u Beogradu u periodu od januara
1998. do marta 1999. godine. U studiju su uključeni samo pacijenti kojima je u toku
inicijalne endoskopije uspešno učinjena endoskopska injekciona hemostaza
krvareće lezije. U studiju nisu uključeni
pacijenti koji su imali akutno krvarenje iz varikoziteta jednjaka. Pacijenti su po prijemu u UCKCS ispitani anamnestički, klinički
i laboratorijski. Od anamnestičkih
podataka analizirani su pol i starost pacijenata, način kliničke
prezentacije akutnog krvarenja, podaci o uzimanju nesteroidnih antireumatika i
acetil-salicilne kiseline i postojanje udruženih bolesti. Od
kliničkih parametara posebna pažnja je usmerena na postojanje šoknog
stanja. Arbitrarno je uzeto da su u šoku pacijenti koji imaju sistolni pritisak
niži od 100 mmHg, a frekvenciju pulsa veću od 100/min. Od laboratorijskih
parametara je ispitivan nivo hemoglobina, a kao granična vrednost je uzet
nivo od 10 g/l. Gornja endoskopija je rađena na standardan način sa
faringealnom anestezijom. Endoskopija je uvek rađena od
strane iskusnog endoskopiste koji je na licu mesta samostalno i nezavisno odlučivao
o potrebi i vrsti endoskopske skleroterapije. Intervencija je uvek započinjana
anemizacijom zone ubrizgavanjem epinefrina (rastvor sa
0.9% NaCl u odnosu 1:10.000) u okolinu krvareće lezije. Potom
je injektirano i sklerozantno sredstvo u samu leziju. Kao
sklerozantno sredstvo je korišćen apsolutni-96% etanol. Ispiranjem lezije fiziološkim rastvorom verifikovano je postizanje
konačne hemostaze krvareće lezije. U toku
endoskopije registrovani su lokalizacija i vrsta lezije, kao i postojanje
stigmata krvarenja. Kao mesto lezije označeno je sedam
lokalizacija: jednjak, forniks želuca, korpus želuca, antrum želuca, prednji
zid bulbusa duodenuma, zadnji zid bulbusa duodenuma i zona postoperativne
anastomoze bez obzira na vrstu predhodne operacije.
Krvareće lezije su podeljene u 5 grupa: ulkusi, maligniteti,
Mallory-Weiss-ov sindrom, erozivna bolest gornjih delova digestivnog trakta-a i “ostale” lezije. U kategoriju
“ostalih” lezija ubrojene su vaskularne malformacije i Dieulafoy-ova lezija.
Stigmata krvarenja su grupisana prema modifikovanoj Forrest-ovoj klasifikaciji
(11), pri čemu su, zbog dizajna studije, klasifikovane samo krvareće
lezije koje su zahtevale endoskopsku injekcionu hemostazu: adherentni koagulum
u dnu lezije, vidljiv krvni sud u dnu lezije, aktivno slivajuće krvarenje
iz lezije i aktivno špricajuće krvavljenje iz lezije. Registrovane
su epizode ponovnog krvarenja (rekrvarenja). Rekrvarenje je definisano
kao nova epizoda krvarenja za vreme hospitalizacije koja se manifestvovala kao
ponovna hematemeza, pojava sveže krvi u nazogastričnom aspiratu ili potreba za hiruškom intervencijom zbog nastavljanja
krvarenja. Mortalitet je definisan kao smrtni ishod u toku
perioda hospitalizacije (12). Registrovana je i
operativna terapija i dužina hospitalizacije svih pacijenata.
REZULTATI
Studijom
je obuhvaćeno 315 pacijenata: 210 (66.7%) muškaraca i 105 (33.3%) žena.
Tabela 1 zbirno prikazuje karakteristike pacijenata sa
osvrtom na ponovljeno krvarenje i smrtni ishod u toku hospitalizacije posle
inicijalno uspešno izvedene hemostaze.
Rekrvarenje je registrovano kod 53 (16.8%) pacijenta, dok je
11 (3.5%) pacijenata umrlo u toku hospitalizacije. Operativno je lečeno
37 (11.7%) pacijenata. Većina pacijenata, 35
(94.6%) je operisana zbog nekontrolisanog rerkrvarenja. Preostala 2 pacijenta (5.4%) su operisani u pokušaju radikalnog lečenja
tumora želuca. Operacija statistički značajno nije uticala na povećanu stopu smrtnosti u odnosu na neoperisane
pacijente (p=0.127). Pojedinačno je analiziran svaki parametar u odnosu na rekrvarenje i smrtni ishod. Starost pacijenata ne utiče
na rekrvarenje kao i na smrtni ishod (p>0.05). Pol
pacijenta, nivo hemoglobina na prijemu, uzimanje
ulcerogenih lekova i klinička prezentacija u trenutku krvarenja takodje
statistički nisu značajno
uticali na ponovljeno krvarenje i smrtni ishod
pacijenata. Statistički značajno veća stopa rekrvarenja je
zapažena kod pacijenata koji su inicijalno bili u šoku u odnosu na pacijente koji nisu bili hipotenzivni i tahikardični
na prijemu (p=0.006). Inicijalno stanje šoka je visoko statistički
signifikantno bilo češće kod pacijenata koji su umrli u odnosu na grupu pacijenata koja je preživela (p=0.0001). Vrsta
stigmata krvarenja je statistički značajno uticala na
pojavu recidiva krvavljenja (p=0.018), ali ne i na smrtni ishod pacijenata
(p=0.310). (Grafikon 1).
Udružene
bolesti su visoko signifikantno uticale i na pojavu
rekrvarenja (p=0.0001) i na smrtni ishod pacijenata u toku hospitalizacije (p=0.0001)
(Grafikon 2). Epizoda rekrvarenja je statistički visoko signifikantno
uticala na smrtni ishod analiziranih pacijenata
(p=0.0001).
Analiza
broja dana provedenih u bolnici (Tabela 2) pokazuje da
je prosečna dužina hospitalizacije neoperisanih bolesnika, bez rekrvarenja
i sa povoljnim ishodom bila 6 do 7 dana.
U
studiji smo definisali parametre značajne za pacijenate koji su rekrvarili
ili umrli u toku hospitalizacije. Logističkom
regresijom smo analizirali pojedinačni uticaj svakog parametra u kontekstu
svih parametara u odnosu na zadatu varijablu. Zavisna
varijabla se u prvom slučaju odnosila na pojavu
rekrvarenja, a u drugom na letalni ishod pacijenta. Prisustvo šoka na prijemu, vrsta stigmata krvarenja i udružene bolesti
statistički su značajno doprinosili pojavi rekrvarenja posle
inicijalne uspešne endoskopske hemostaze krvareće lezije. Analizom istih
parametara u odnosu na letalni ishod pacijenata
zapažena je statistička značajnost za: pojavu rekrvarenja, postojanje
šoka na prijemu i stanje udruženih bolesti.
DISKUSIJA
Cook
i saradnici prikazuju meta-analizu rekrvarenja i smrtnosti kod 2412 pacijenata
i zaključuju da nije postojala statistički značajna razlika u
pogledu stope rekrvarenja u zavisnosti od primenjene
endoskopske tehnike za zaustavljanje krvarenja. Smrtnost
pacijenata je bila statistički značajno redukovana samo u grupi koja
je tretirana laserskom metodom (13). Lin i saradnici
ukazuju da je kombinacija kontaktno-termalnog i injekcionog metoda
najefikasnija u prevenciji rekrvarenja peptičkih ulkusa kao i u smanjenju
potrebe za transfuzijama krvi kod pacijenata (14). Analize varijanse su
ukazale da pojava rekrvavljenja povećava stopu smrtnosti za 5 do 16 puta
što predstavlja uvod u smrtni ishod pacijenata. Savremene
tehnike endoskopske hemostaze omogućavaju uspešno zaustavljanje krvarenja
u visokom procentu slučajeva uz sledstveni, značajan pad stope
rekrvarenja. Međutim, to ne vodi očekivanom snižavanju stope
mortaliteta ovih pacijenata. Dve studije ukazuju da je sniženje stope rekrvarenja
praćeno adekvatnim smanjenjem mortaliteta uz korišćenje laserske
hemostaze (13,15). Većina autora zaključuje
da rekrvarenje predstavlja značajan faktor koji determiniše smrtni ishod
posle akutnog krvarenja iz gornjih delova digestivnog sistema, ali da nije i jedini faktor koji značajno utiče na
finalni ishod (15). Danas se više ne postavlja pitanje
da li endoskopski načiniti inicijalnu hemostazu, već koji optimalni
tretman pojedinačnog pacijenta, nakon postignute hemostaza sprovesti (8).
Mogućnost selektiranja pacijenata koji će
rekrvariti i grupe pacijenata sa visokim rizikom za smrtni ishod predstavlja
krajnji cilj niza studija, ali i dalje bez konačnog odgovora (8). U isto
vreme otkrivanje pacijenata koji nemaju rizik ili
imaju
U našoj grupi ukupno je rekrvarilo 53 (16.8%) pacijenta, a
preminulo je 11 (3.5%) pacijenata. Ovi rezultati su u skladu sa većinom objavljenih
rezultata u literaturi za primenjeni način injekcione hemostaze krvarećih
lezija gornjih delova gastrointestinalnog trakta (4,13,17,19).
Gotovo sve studije prikazuju nešto veći broj muškaraca nego žena sa akutnim krvarenjem iz gornjih delova digestivnog sistema.
U veoma citiranoj Rockall-ovoj studiji koja se bavi analizom faktora koji značajno
utiču na rekrvarenje i smrtni ishod, muški pol predstavlja veći rizik
za rekrvarenja, dok je veća učestalost umiranja kod žena.(15) Većina autora navodi da je starija životna dob
jedan od statistički značajnih faktora koji doprinose povećanoj
stopi rekrvarenja i mortaliteta posle akutnog krvarenja iz gornjih delova
digestivnog sistema (8,15,16). Najveći broj naših
pacijenata je bio u starosnoj grupi izmedju 60 i 80 godina (47.6%).
Nijedan pacijent mladji od 40 godina nije preminuo.
Rezultati naše studije pokazuju da postoji blagi trend povećanja stepena
rekrvarenja i smrtnosti sa povećanjem starosti
pacijenata. Međutim, ove razlike nisu statistički
značajne. U šoku je bilo 21.6% naših pacijenata, od
kojih je 27.9% rekrvarilo, a 13.2% pacijenata je umrlo. Studija Brullet-a i
saradnika (17) određuje šokno stanje pacijenta kao jedan od faktora koji značajno doprinosi neuspehu injekcione
hemostaze krvarećih želudačnih ulkusa. Hipotenzija kao loš prognostički
faktor apostrofirano je i u studiji Schiler-a i saradnika (16) iz
“preendoskopske ere” o hematemezi i meleni, sa
posebnim osvrtom na faktore koji utiču na ishod pacijenata. Nivo hemoglobina ispod 10 g/l Peura i sardnici (18) pronalaze kod
60.9% pacijenata koji su imali epizodu akutnog krvarenja iz gornjih delova
digestivnog sistema. Slično našim nalazima, Pimpl (19) i Katchinski
(4) ne označavaju nivo hemoglobina kao prognostički značajan
faktor za rekrvarenje ili smrt pacijenta. U našoj
studiji, nivo hemoglobina se nije statistički značajno razlikovao kod
pacijenata koji su rekrvavili i/ili umrli u odnosu na
ostale ispitanike. Prema našim podacima, rekrvarenje je približno podjednako
zastupljeno u grupama pacijenata na terapiji
ulcerogenim lekovima, ili bez terapije (16.9% i 16.7%, ponaosob). Slične podatke nalazimo i za smrtni ishod. Laslo i
saradnici objavljuju veliku multicentričnu studiju o kliničkim
aspektima krvarenja iz gornjih delova digestivnog sistema u odnosu na prethodno konzumiranje ulcerogenih lekova. Glavni zaključak
ove studije je da ne postoje statistički značajne razlike u kliničkoj
prezentaciji značajnih krvarenja iz gornjih delova digestivnog sistema,
bez obzira na konzumiranje ovih lekova (20). Čitav
niz studija ističe u prvi plan značaj udruženih bolesti za ishod ovih
pacijenata (8,19,21,22). Većina
ovih studija ne razvrstava udružene bolesti, već koristi univerzalnu skalu
za “opštu” procenu udruženih bolesti. Korišćena je od mnogih prihvaćena ICED skala (Index of Co-Existing
Disease, National Auxiliary Publication Service) (23). Naša studija jasno
pokazuje da postojanje težih udruženih bolesti statistički značajno
doprinosi pojavi rekrvarenja i letalnog ishoda (p=0.0001). Tako
je u grupi pacijenata koji su imali teške, neposredno po život opasne udružene
bolesti, polovina pacijenata imala epizodu rekrvarenja, dok je gotovo polovina
(42.8%) pacijenata umrlo. Interesantno je zapažanje
Boura u studiji o “saglasnosti endoskopista” (“interobserver agreement”) u označavanju
istih stigmata krvavljenja kod peptičkog ulkusa. Vrlo
visoki stepen saglasnosti je opisan kada je u pitanju slivajuće krvarenje,
zadovoljavajući stepen saglasnosti je postignut za postojanje adherentnog
koaguluma i vrlo nizak stepen saglasnosti kada je u pitanju špricajuće
krvarenje i postojanje vidljivog krvnog suda u dnu lezije. Ova grupa autora zaključuje da limitiranje klasa stigmata u
nekoliko kategorija i adekvatan trening endoskopista doprinose većoj
preciznosti u opisivanju ovih lezija (25). Epizode rekrvarenja i letalni
ishod u našoj studiji je najčešće povezan sa
najozbiljnijom stigmatom krvarenja, tj. aktivnim
špricajućim krvarenjem. Nasuprot tome, najmanje
komplikacija se javljalo kod pacijenata koji su imali adherentni ugrušak u dnu
krvareće lezije. Vrsta stigmata krvarenja je statistički značajno
uticala na pojavu rekrvarenja, ali ne i na eventualni
letalni ishod pacijenta. Najčešća rekrvarenja su registrovana iz
lezija fundusa želuca (23.1%), dok se najrizičnija zona za krvarenje,
zadnji zid bulbusa duodenuma, nalazila na trećem
mestu po procentu rekrvarenja, iza fundusa i korpusa želuca. Najviše
epizoda rekrvarenja je kod pacijenata koji su imali ulkuse, maligne tumore i
arterio-venske malformacije krvnih sudova. Najveći rizik od umiranja su imali pacijenti koji su krvarili iz malignih
tumora i angiodisplazija, a po lokalizaciji najrizičnije zone su korpus i
fundus želuca (umrlo je po oko 8% pacijenata sa pomenutim lokalizacijama).
Rockall i saradnici ukazuju da dijagnoza (uzrok krvarenja) statistički značajno
utiče na ishod pacijenata, pri čemu ističu
postojanje maligniteta kao najnepovollniji, a Mallory-Weiss-ov sindrom ka
najbolji prognostički faktor (15). Pri analizi različitih parametara
koji utiču na epizodu rekrvarenja i/ili smrtni
ishod, operativno lečenje nismo uključili u analizu jer smatramo da
je ishod operacije i postopeartivni tok uslovljen nizom činilaca koji ne
moraju biti direktno povezani sa samim krvarenjem iz gornjih delova digestivnog
sistema. Sličan postupak primenjuje većina autora (8,15,19,22,24,26). Procenat operisanih
pacijenata zbog akutnog krvarenja iz gornjih delova digestivnog sistema varira
u različitim serijama. Peura i saradnici prikazuju 1235 pacijenata od kojih je 7.1% operisano (18). Rockall
navodi da je operativna stopa oko 5.7% (27), dok
Navedeni
način analiziranja pacijenata prema riziku od
rekrvarenja i smrtnog ishoda i definisanje rizičnih faktora može da
predstavlja značajan elemenat u proceni stanja svakog individualnog
pacijenta i može da doprinese konačnoj odluci kliničara o daljem
tretmanu. S druge strane, ovo može biti doprinos efikasnijoj
standardizaciji medicinskih procedura i kliničkih studija o terapijskoj
endoskopiji, proceni postojećih algoritama u dijagnostikovanju, lečenju
i optimalizaciji dužine hospitalizacije ovakvih pacijenata.