PROJEKAT POZNATI BOSNJACI: NAJISTAKNUTIJI BOSNJACI

PROJEKAT POZNATI BOSNJACI
NAJISTAKNUTIJI BOSNJACI OD NAJSTARIJIH VREMENA, PA SVE DO MODERNOG DOBA - NOVO IZDANJE!

HOME : BOSNJACI i BOSNJASTVO - LISTA NAJISTAKNUTIJIH BOSNJAKA - IN MEMORIAM: ALIJA IZETBEGOVIC - BOSNJAK MEHMED-PASA SOKOLOVIC - BOSNJACI SANDZAKA, SRBIJE i CRNE GORE (DA SE NE ZABORAVI) - BOSNJACKI LINKOVI SRPSKE LAZI, MITOLOGIJA I IZMISLJENA HISTORIJA - VOJSKA FEDERACIJE BIH (album)
NEW! English language edition: editor's picks (recommended readings)
	Izdanje dopunjeno: 29-Dec-2003. Jezicke opcije: bosanski latinica / bez kvacica UVODNE RIJECI: Kako to Dr. Amir Ljubovic, u svojoj knjizi "Logicka djela Bosnjaka na Arapskom Jeziku," biljezi: "Daleke 1910. godine Safvet-beg Basagic, nas prvi doktor filozofije i islamistike, u svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamichen Literatur (kasnije u djelu Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti, Sarajevo, 1912) ukazuje na cinjenicu nepoznavanja nase bastine na orijentalnim jezicima, te da su 'bosansko-hercegovacki Muslimani zaboravili na svoje slavne djedove koji su im u svoje vrijeme pronijeli ime po islamskom svijetu s ucenim i pjesnickim djelima.'" Primjera radi, dosta malo se u domacim krugovima zna o bosnjackim velikanima koji su svojim plodonosnim zivotnim radom udarili temelje modernoj bosnjackoj, ali i svjetskoj misli. Malo se zna o bosnjacima cija su imena zlatnim slovima ukucana u okvire takvih naucnih polja, kao sto su arapska filozofija, logika, lingvistika i druge naucne oblasti, proucavane ne samo na Istoku, nego sirom svijeta. To mora da se promijeni, jer o bosnjacima itekako ima dosta da se prica. O bosnjacima se u okviru izucavanja znanstvenih oblasti moze cuti i na vrhunskim univerzitetima sirom svijeta, primjerice u takvim naucnim domenima kao sto su logika, filozofija, filolofija, teologija i lingvistika. Kada govorimo o naucnim poljima logike, filozofije i drugih oblasti, ali i bogate knjizevnosti, bitno je napomenuti da su Bosnjaci mnoga svoja djela pisali upravo na arapskom jeziku iz razloga sto je arapski bio sluzbeni (prvi) jezik Carstva; bosanski jezik se nalazio na trecem mjestu. Isto tako, mnogi Bosnjaci su pohadjali prestizne obrazovne ustanove u sklopu Carstva u kojima su na arapskom jeziku izucavali razne nauke. Stoga osjecam potrebu da svojim skromnim prilogom, a uz konzultaciju dostupne literature i naucnih spisa omogucim da se o ovim bosnjacima cuje i u nasim domacim bosnjackim krugovima, tj. na bosanskom jeziku. Vazna Napomena: Usljed brojnih zahtjeva posjetilaca nase stranice, ovom spisu smo dodali i imena najistaknutijih Bosnjaka iz ostalih domena zivota - period od najstarijih vremena, pa sve do modernog doba. Ovo nije kompletan spisak; ako zelite pridonijeti ovom projektu, posaljite nam imena Bosnjaka koja biste zeljeli ukljuciti. Sve kritike, pohvale, sugestije su dobrodosle. Hvala. BAN BORIC: Prvi po imenu poznati bosanski ban Boric spominje se u vremenu 1154-1164. Ban Boric je vladao u doba kratkotrajne obnove bizantske moci za vrijeme vladavine cara Manojla Komnena daleke 1143-1180 godine. Obnovivsi bizantsku vlast na vecem dijelu Balkana, Komnen se neizbjezno morao sukobiti sa ugarskim svojatanjem istog prostora. Tako se ban Boric javlja u vrijeme ugarsko-bizantskih ratova, ali ne kao ugarski vazal, nego kao samostalni gospodar cijele Bosne. U ugarsko-bizantskom ratu, ban Boric se, prema sacuvanim izvorima, "sa svojim cetama pridruzio ugarskoj vojsci" prilikom opsade grada Braniceva (danas selo u sjeveroistocnoj Srbiji). Cim je pred opsjednuti grad stigao car Manojlo, ugarsko-bosanska vojska je digla opsadu. Ugarska je vojska posla prema Beogradu, a ban Boric sa svojim cetama uz rijeku Savu prema Drini, odnosno prema svojoj zemlji Bosni. Kad je saznao da se Boric nalazio medju saveznicima peonskog (ugarskog) kralja, car Manojlo Komnen odmah je odabrao "najhrabriji dio vojske" da goni bana Borica. Ako je bizantski car uputio protiv Borica najhrabriji dio svoje vojske, to pokazuje da je ovaj bosnjacki vodja raspolagao sa postovanja duznom silom. O svemu tome opsirno svjedoci savremenik tih zbivanja, bizantski pisac Kinam (Cinnamus). On bana Borica izricito naziva saveznikom (simahos) ugarskog kralja, a njegovu drzavu jasno razgranicava od okolnih zemalja. Kinam izricito pise da je Boric skrenuo kod Save prema Drini, "koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije." Bosna nije, izricit je Kinam, "potcinjena velikom zupanu Srba, nego narod u njoj ima poseban nacin zivota i upravljanja." Ban Boric se kasnije djelatno upleo u borbe oko nasljedstva ugarskog prijestolja. Pobjednik u tim borbama, Istvan (Stjepan) IV, iskazao mu je zahvalnost tako sto mu je 1163 darovao prostrane posjede u Slavoniji, koje je ban Boric napustio kada je Manojlo Komnen ponovno zaratio sa Ugarskom. U tom ratu Komnen je 1166-67 zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom, koja se tada prvi i jedini put javila u bizantskoj carskoj tituli. KULIN BAN: Veliki ban bosanski, vladao je od 1180. do 1204. i stekao postovanje velikog vodje u bosnjackoj historiji. Sacuvani fragmenti svjedocenja o ban Kulinovoj vladavini govore o 24 godine mira i nastojanja da Bosna ekonomski prosperira. Kulin banov trgovacki ugovor s Dubrovnikom, cuvena povelja Kulina bana, sklopljena 1189, poticala je dubrovacke trgovce na eksploataciju bosanskih rudnika. Ovaj ugovor je najstariji poznati drzavni dokument pisan na narodnom jeziku. Ova povelja nedvosmisleno pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem XII stoljeca, na tlu Bosne postojala drzavna sa svojom osobenom organizacijom vlasti i odredjenim pravnim sistemom. Ugovorom se uredjuje jedna vec uhodana praksa trgovackog prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom. Tri glavna trgovacka centra u to doba bila su Vrhbosna, Visoko i Drijeva (Narenta), na lijevoj obali Neretve, kod usca rijeke Krupe. U doba Kulina bana, Bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim Krajima oko Sane. Ban Kulin je vjerovatno najtipicnija licnost srednjovjekovne Bosne i jedini je Bosanski vladar koji je ostao sacuvan u savremenoj bosnjackoj tradicionalnoj narodnoj poslovici: "Od Kulina bana i dobrijeh dana." Ban Kulin je, zajedno sa familijom, i rodbinom, kao i ostali Bosnjaci toga doba, bio pripadnik heretickog ucenja u Bosni. O tome je papu Inocenta III 1199 godine prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje. Razlog iza Vukanovog cina je bio politicki. Naime, do srpske prijestolne krize doslo je kada se 1196 veliki zupan Stefan Nemanja, protivno tadasnjem redu naslijedja, preskocivsi najstarijeg sina Vukana, odrekao vlasti u korist srednjeg sina Stefana, koji ja kao zet bizantskog cara imao politicku prednost nad starijim bratom. Vukan je od oca umjesto ocekivanog prijestolja dobio na upravu Zetu i Trebinje, sa titulom "velikog kneza." Uvrijedjen i nezadovoljan, Vukan se povezao sa ugarskim kraljem Emerikom i uz njegovu podrsku nekoliko se godina borio za prijestolje protiv mladjeg brata. U sklopu te borbe treba gledati i Vukanovo pismo papi 1199 u kojemu je iznio citav niz optuzbi protiv plemenitog Bosnjaka, Kulina bana. Iza niza vjerskih optuzbi protiv Kulina bana i bosanskih heretika, krili su se i konkretni politicki motivi i ciljevi. Ukoliko bi kralj Emerik uspio svrgnuti Kulina, onda bi na mjesto bosanskog bana mogao doci sam Vukan, kao Emerikov saveznik i pravovjernik koji priznaje papu i rimsku crkvu kao pravu i jedinu. Time bi srpski knez Vukan dosao u posjedstvo Bosne. I sam kralj Emerik je imao negativan stav prema Kulinu banu, te se u jednom pismu zalio papi da je ban Kulin upao u Srbiju i odveo "neke krscane" u ropstvo kao podanike ugarske krune, te da prijeti da ce i "preostali dio zemlje uzeti." Jasno je da Kulin ban nije bio nikakav ugarski vazal, nego, za razliku od svog prethodnika bana Borica, nije bio ni politicki povezan sa ugarskim kraljem. Nakon sto je 1202 pomogao Vukanu da zbaci Stefana, ugarski kralj je smatrao da se moze okrenuti Bosni i dovesti je u svoju politicku zavisnost. Da zaobidje moguci krizarski rat, lukavi i oprezni bosnjacki vodja Kulin ban, odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve sto od njega trazi rimska kurija. Papa je pocetkom aprila 1203 godine poslao svog izaslanika u Bosni da ukaze na bosansko navodno krivovjerje. Na Bilinom polju (kod Zenice) odrzan je sabor sa starjesinama krstjana, banom Kulinom, njegovim casnicima i brojnim bosnjacima. Papa je pod prijetnjom krizarskog rata i istrebljena bosnjackih heretika trazio da se Bosnjaci odreknu svog heretickog ucenja i prakse. Time je mudri Kulin ban potpisao akt o odbacivanju heretickog ucenja u Bosni. Cin odricanja od heretizma pokazao se samo kao Kulin banov takticki potez, povucen u samoodbrani da bi se izbjegla opasnost krizarskog rata protiv bosnjackih heretika. Treba imati u vidu da je Sabor na Bilinom Polju odrzan u vrijeme IV. krizarskog rata 1202-1204 i mudri takticki potezi Kulina bana spasili su Bosnu od krizara. Uslijed svih ovih prijetnji i vanjskih pritisaka, bosnjacki narod se ipak nije odrekao svog vjerskog ucenja. BAN MATEJ NINOSLAV: Razdoblje od pocetka XIII stoljeca pa do dolaska na vlast bana Mateja Ninoslava 1232 godine u Bosni je obiljezeno jacanjem i sirenjem Crkve Bosanske i njenog ucenja, te naglim porastom moci i uticaja bosanske vlastele. Pritisci papske kurije na Bosnu, u cilju pokrstavanja Bosnjaka, ne gube na svom intenzitetu jos od Sabora na Bilinu polju gdje je papa trazio da se Kulin ban odrekne svog ucenja ili u protivnom da se suoci sa krizarskim ratom protiv Bosne i svog bosnjackog naroda. Vec 1233 godine papa upucuje u Bosnu novog papskog izaslanika, kardinala Jakoba. On je tu na prvom mjestu zatekao novog bana Mateja Ninoslava, Bosnjaka porijeklom iz hereticke porodice, kojega je vjerovatno i uz ugarski pritisak, prisilio da prihvati katolicanstvo. Skupa sa Ninoslavom na katolicku je vjeru presao i njegov rodjak Prijezda. Ninoslav je dominikancima, koji su kao misionari i inkvizitori ubrzo dosli u Bosnu da pokrste Bosnjake, bio prisiljen predati i svoga sina kao taoca, cime je jamcio da nece odstupiti od rimske crkve. Ban Matej Ninoslav je 1233 godine pisao papi Grguru XI da se njegova vlastela ne pokorava, prema starom obicaju, njegovoj vrhovnoj vlasti, nego samostalno upravlja povjerenim zupama. Dok su njegovi preci, zalio se ban Ninoslav, "po starom obicaju," povjeravali zupe i sela kome su htjeli i oduzimali ih prema vlastitom nahodjenju i potrebi, sada njemu, "koji je nedavno sa hereticke presao na katolicku vjeri i poceo da goni heretike," drzaoci posjeda "uskracuju poslusnost, krse stare obicaje" i zadrzavaju posjede "protiv njegove volje." Medjutim, nakon izvjestaja iz Bosne da je i sam ban Matej Ninoslav ponovno prisao hereticima i da je hereticki pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski rat. Papskom biskupu Ivanu Teutoncu nalozeno je da u Bosni propovijeda "sveti rat" protiv bosanskih i slavonskih heretika. Cijela krizarska vojna povjerena je hercegu Kolomanu, koji je dobio posebna ovlastenja. Ban Matej Ninoslav, suocen sa napadom na Bosnu i mogucim istrebljenjem Bosnjaka, nije oklijevao da se, bez obzira na vjerska pitanja stavi na celo otpora protiv Rima i Ugarske. Krizarski "sveti rat" protiv Bosnjaka i njihovog vjerskog ucenja poceo je 1235 i sa prekidima trajao tri godine. Kolomanova vojska upsjela je uz mnogo prolivene krvi proci kroz Bosnu i Humsku zemlju. Kada se 1237/38 sa plijenom povukla iz Bosne, stvari su u Bosni opet krenule svojim uobicajenim tokom. Cilj istrebljenja heretizma kod Bosnjaka ipak nije uspio. Nadasve, imao je kontra-efekat, jer je na celu otpora sa banom Matejom Ninoslavom ujedinio u otporu sve strukture bosanske drzave, ukljucujuci tu i domacu crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Nakon odbrane zemlje od krizara, ban Matej Ninoslav je proljeca 1240 zakljucio ugovor sa Dubrovnikom o trgovini i prijateljstvu. Ban Ninoslav se obavezao ugovorom da ce braniti Dubrovnik ako bi zaratio sa raskim kraljem. Sve to pokazuje da je bez obzira na tek izdrzani krizarski rat, vojna snaga bana bila znacajna, a njegova vlast cvrsta i postojana. Ban Matej Ninoslav je 1243/44 sa jacom vojskom otisao u Split i pomogao u ratu protiv Trogira koji je bio odan Ninoslavovom politickom protivniku, ugarsko-hrvatskom kralju Beli IV. Vec 1244 kralj Bela IV. poveo je kazneni pohod protiv bana i prisilio ga da oda svoju lojalnost ugarskom kralju i prizna bosanskoj biskupiji prava i povlastice na ranije datim posjedima (radi se o posjedima koji su dodijeljeni katolickoj biskupiji u Bosni poslije Sabora na Bilinu Polju). Posljednje spominjanje bana Mateja Ninoslava potice iz 1249 kada je opet u punoj snazi obnovio svoj raniji trgovacki ugovor sa Dubrovnikom. TVRTKO KOTROMANIC I: Bosanski ban i prvi bosanski kralj, vladao je od 1353. do 1391. godine. Za druge polovine Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najveca i najmocnija drzava na Balkanu i medju juznim slavenima. Jedini dio danasnje Bosne koji nije bio ukljucen u Tvrtkovo kraljevstvo jeste pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihac, sto je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju. U vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politicka stabilnost, znacajan kulturni i duhovni napredak. Godine 1377. Tvrtko se krunio za prvog bosanskog kralja u mjestu Mili (danasnji Arnautovici) nadomak Visokog. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi anzuvinski ljiljan - istinski simbol bosnjastva i snazne bosanske drzave. Da bi uzdrmao bosansku drzavu, ugarski kralj Ludovik je nakon skoro stogodisnjeg zatisja pokrenuo pitanje bosanskih heretika, zahtijevajuci njihov progon, posebno u oblasti Usore. Stoga je Ludovik 1363 otpremio na Bosnu dvije kizarske vojske. Medjutim, veliki bosnjacki vodja - Tvrtko Kotromanic I - do nogu potukao obje Ludovikove vojske - jednu pod gradom Sokolom na Plivi kod Jajca, a drugu kod Srebrenika. Vec 1366 dio bosnjacke vlastele se pobunjuje protiv Tvrtka (navodno zbog sirenja katolicizma) i kralj biva prisiljen da potrazi pomoc upravo na Ludovikovom dvoru. Punu vlast u Bosni Tvrtko ponovno ucvrscuje 1369 godine i u sljedecih dvadeset godina nacinjava od Bosne najvecu i najmocniju drzavu na Balkanu. Nakon sto je ponovno zagospodario cijelom Bosnom, Tvrtko I Kotromanic je svoj prvi veliki vanjskopoliticki uspjeh postigao na istoku, gdje su mu to omogucavale prilike nastale raspadanjem nekadasnje Dusanove drzave. Tvrtko I je, u cilju prosirenja Bosne, stupio u savez sa knezom Lazarem, te 1373 godine skrsio svog prvog istocnog susjeda, Nikolu Altomanovica. Poslije podjele Altomanovicevih posjeda, u granice Bosanske drzave kralj Tvrtko Kotromanic I je ukljucio Gornje Podrinje sa Pivom, Tarom, te srednjim i donjim Polimljem. Ubrzo potom Tvrtko je zauzeo primorske zupe Trebinje, Konavle i Dracevicu, cime je granicu Bosne pomjerio do Boke Kotorske. Podjelom posjeda Nikole Altomanovica, u sastav Bosne je usao i danasnji Sandzak. Uspjesnim osvajackim pohodima, Tvrtku Kotromanicu je zakonito pripao i "dvogubi vijenac" - dvostruka kraljevstka kruna Bosne i Srbije. U manastiru Milesevo kod Prijepolja, Tvrtko I se vjerovatno oktobra 1377 godine okrunio za kralja "Srbljem i Bosne i Primorju i Zapadnim Stranam" te poceo "s Bogom kraljevati." Istovremeno je svom narodnom imenu, cisto iz drzavnopravnih razloga, dodao i ime "Stefan", koje su simbolicno nosili svi srpski vladari, pa tako i dvostruki vladar Bosne i Srbije. Ime Stefan je znacilo "vjencani," (onaj koji je krunisan). To je i u Bosni postalo tradicijom, pa su ga poslije Tvrtka I svom imenu dodavali svi bosanski kraljevi.Tvrtko se krunisao u Milesevu jer je htjeo da ojaca svoj uticaj i na tamosnje Srblje. Bosnjacki katolik, gospodar hereticke Bosne, ciju je crkvu odlucno branio, jednako kao sto je stitio katolike i pravoslavne, koji su se teritorijalnim sirenjem bosanske drzave nasli u njenim granicama, Tvrtko I je po religijskim i politickim stavovima bio daleko od polusvetackih likova i manastirske tame pravoslavnih srpskih vladara. Kao drzac dvostruke krune, Tvrtko I je bio daleko od pomisli da obnavlja staru srpsku drzavu. Tvrtko I je 1382 utemeljio grad Novi (Sveti Stefan), na ulazu u Bokokotorski zaljev, a vec sljedece godine podigao je grad Brstenik (Sveti Mihajlo) kod Opuzena kao osnovu za izgradnju brodogradilista i razvoj bosanske flote. Poslije duzeg otpora kralju Tvrtku su se 1390 predali sljedeci gradovi: Split, Trogir i Sibenik, sa otocima Brac, Korcula i Hvar. Pri kraju Tvrtkove vladavine, na istocnim granicama Bosne vec se pojavljuju Turci-Osmanlije, koji polahko upadaju i u samu Bosnu. Prva provala Turaka u Bosnu uknjizena je u jesen 1386, kada je jedan njihov manji odred uspio prodrijeti sve do doline Neretve, gdje su zaustavljeni od strane bosanske vojske pod zapovjednistvom Tvrtkovog vojvode Vlatka Vukovica. 27. VIII. 1388 Bosanska vojska je porazila Turske osvajace i kod Bilece. Do odlucujuce bitke dolazi 28. VI. 1389. na Kosovu, gdje je bosanski vojvoda Vlatko Vukovic predvodio bosansku pomocnu vojsku. Tvrtko je u pismima Trogiru i Firenci, augusta 1389, Kosovsku bitku opisao i predstavio kao svoju pobjedu. Kralj Tvrtko Kotromanic I umire 1391 godine. GERZ ELJAZ (DjERZELIJA): Gerz Eljaz, rodom iz Janje kod Bijeljine, je bosnjacki narodni heroj, koji je poginuo u ofanzivi koju je veliki bosnjacki vojskovodja Hadum Jakub-pasa poduzeo protiv Hrvata 1491 godine. U zasjedi gine Gerz Eljaz Djerzelija koji je u narodnoj pjesmi proslavljeni bosnjacki junak. Cuveni bosnjacki historicar, Ibrahim Alajbegovic-Pecevija (1570-1650), pise u svojoj hronici Tarih-i Pecevi, da je ban Derencin odsjecenu Djerzelezovu glavu poklonio ugarskom kralju, a ovaj je ukopao na Budimskom Brdu (od tada prozvanom Gerzelez Brdo). Djerzelez je igrao vaznu ulogu u odbrani Sarajeva 1480 godine u vrijeme opsade Vuka Jajcanina (Grgurovica). Prije Krbavske bitke 1495, u kojoj su Bosnjaci totalno potukli citavu hrvatsku vojsku, Djerzelez je bio Jajacki ban. Neki izvori smatraju da je Djerzelez prezivio Krbavsku bitku i poginuo u blizini Sokol-grada (kod Varcar-Vakufa) u novom sukobu sa banom Derencinom, koji je povremeno uznemiravao Osmanski teritorij. I sam sultan se divio Djerzelezu. U jednoj verziji pjesme, vezir Cuprilic je predstavlio Djerzeleza pjesnickim rijecima, od kojih su sultanu od radosti suze na oci izbile, pa je uzviknuo: "Sucur Bogu i danasnjem danu, kad ja imam ovakvih junaka!" U Gerzovu kod Sokola (Varcar-Vakufa) nalazi se Turbe Djerzelez Alije, kod kojeg se svakog 2 augusta na Alidjun (Alijin dan) odrzava narodno veselje. Ispod Hadzi-Sinanove Tekije nalazi se velika cardaklija koju narod zove Djerzelezova Kula. Na Debelom Brdu u predjelu Soukbunara ispod Trebevica nalaze se otisci kopita Djerzelezovog dorata. Na lokalitetu Velika Drveta na Alipasinom mostu, na jednom od najstarijih bosnjackih mezarja u Bosni, ukopana je Djerzelova sestra Ajka. HADUM JAKUB-PASA: Stolovao je kao princ namjesnik u Amasiji, a 1490 godine Bajezit II ga postavlja za bosanskog sandzak-bega. U ljeto 1493, sa 8000 vojnika, Jakub-pasa krece u vojni pohod prema sjeverozapadu. Prolazi kroz Jajce i nastavlja pohod preko Une i Kupe i stize sve do Celja, Ptuja, i Donje Stajerske. Kod Zagreba udara na jug, preko Modrusa ka Udbini. Kod Prijevoja Sadbar put mu je bio zakrcen kamenjem i drvecem, te biva opkoljen hrvatima pod vodstvom bana Emerika Derencanina. Ban Derencanin u zamjernu za slobodan put trazi da Jakub-pasa sa svojom vojskom oslobodi sve krscanske zarobljenike i preda sav plijen. Jakub-pasa predlaze otkupninu za siguran prijelaz, ali do dogovora nije doslo i Jakub-pasa sjece citavu sumu i prokrcuje put do klanca. Ban Derencanin namece Jakub-pasi bitku na otvorenom polju. Jakub-pasa krece u napad 9.IX.1493. Hrvatska vojska se spusta u ravnicu ispod Udbine, gdje se dvije vojske susrecu. Hrvatska vojska biva opkoljena i u potpunosti razbijena sa svim zapovjednicima zarobljenim. Poslije ove pobjede, Jakub-pasa zasluzno postaje rumelijski beglerbeg. U slavu pobjede nad hrvatima Jakub-pasa je spjevao Fahriju (hvalospev). Jakub-pasa izvjestava sultana Bajezita II da je na bojistu palo 9000, a zarobljeno 11000 hrvatskih plemica. Krbavska bitka je znacila "pravi rasap kraljevstva hrvatskog" i otvaranje kapije prodora prema srednoj Europi. Neposredno nakon Krbavske bitke, ban Vlatkovic se na Budimskom dvoru hvalio da ce Jakub-pasu ziva uhvatiti i otpremiti kralju na dvor. Cuvsi ovo Jakub-pasa mu u epskom stihu upucuje poslanicu: "Evo mene, hodi i ti amo, na mejdanu da se ogledamo, ko se hvali spremicu ga ziva, sto s' u rupu ko lisica skriva, nek se horoz junacinom gradi, pred sokolom on je jadnik mladi!" GAZI HUSREV-BEG: Bosnjak po ocevom porijeklu i vlastitom duhovnom opredjeljenju. Kao bosanski sandzak-beg osvaja Knin i Skradin, a krajem 1523 i Ostrovicu. Opsjeda sa bosnjacima i Jajce 1525. Imenovan je odlukom carskog divana 15.IX.1521 na celo bosanskog sandzak-bega. Prije toga, Gazi Husrev-begov cehaja Murat-beg Tardic zauzima Jajce, nakon cega pada i Banja Luka, i pogranicni gradovi sa tvrdjavama Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaski Grad, Livac, Kamatin, Bocac, Udbina, Vrana, Modruc i Pozega. Sve ove gradove zauzeli su Bosnjaci sa Gazi Husrev-begom na celu. Na kopnu kod Nadina u Dalmaciji, Gazi Husrev-beg je potukao Mlecane, a zatim opsjednuo Zadar, te robeci i paleci prokrstatio citavom mletackom Dalmacijom. S druge strane, Gazi Husrev-beg se istaknuo kao cuveni graditelj Sarajeva, u kojemu je izgradio najvece i najvaznije sakralne i profane objekte: Gazi Husrev-begovu dzamiju, Gazi Husrev-begovu dzamiju, medresu, biblioteku, bezistan, hanikah (za izucavanje misticne filozofije), hamam, taslihan, sahat-kula, Morica han, prvu bolnicu, i dr., a Sarajevo transformisao u bogati i veliki grad (seher) poznat sirom Europe i prostranog Osmanskog Carstva. Za svoju zaduzbinu Gazi Husrev-beg je ostavio ogromna dobra na teritoriji danasnje Grcke, citava sela i zemljista u okolini Sereza, zatim sirom Bosne, u okolini Sarajeva, Jajca, Ostrovice, Kljuca, Tesnja... U gotovini je uvakufio ogromne sume u zlatu i srebru. Gazi, Husrev-beg je stanovao u Curcica mahali, u kuci odakle se pruzao zivopisan pogled na njegove zaduzbine. Godine 1541 Gazi Husrev-beg gubi zivot u bitci protiv pobunjenih Kuca na teritoriji danasnje Crne Gore. Po uobicajenom osmanskom postupku, utroba Gazi Husrev-bega je bila izvadjena i zakopana na mjestu pogibije, a tijelo preneseno u Sarajevo i sahranjeno u turbetu u haremu njegove prelijepe dzamije. Po mjestu gdje je zakopana Gazi Husrev-begova unutrica, citav kraj je prozvan Drobnjak / Drobnjaci. Gazi Husrev-beg je ukopan u haremu njegove dzamije, pored koga je i turbe njegovog oslobodjenog roba i prvog mutevelije njegovog vakufa Murat-bega Tardica. Iznad vrata na njegovom turbetu uklesan je tarih na kome pise: "Neka svaki dan milost Bozija i blagoslov na njeg pada." Okolo njegovih zaduzbina nastala je posebna Husrevbegova mahala. MURAT-BEG TARDIC: Bosnjacki vojskovodja Murat-beg Tardic je cehaja Bosnjackog vojskovodje Jakub-pase koji je u Krbavskoj bitci 1493 do nogu potukao hrvatsku vojsku. Kako su kliski uskoci uznemiravali Bosansku Krajinu, to se 1536 bosanska vojska koju je predvodio Murat -beg Tardic stalno nalazila oko Klisa. U blizini Sinja, Murat-beg Tardic podize dvije utvrde, kako bi presjekao dovod hrane i drugog materijala nepristupacnom Klisu. U pomoc opkoljenom Klisu 1537 pristize hrvatska vojska pod zapovjednistvom Petra Kruzica. Murat-beg Tardic ga presrece kod Solina, gdje ga je i potukao. Nakon toga, 12.III.1537. Bosnjaci zauzimaju Klis. Svojom vojnom zaslugom, Murat-beg postaje upravnik Kliskog Sandzaka sa titulom bega. MEHMED-PASA SOKOLOVIC: Jedan od najvecih svjetskih vojskovodja, vec istaknut u ratovima sa Ugarskom i Austrijom (1526-1533), u vrijeme sultana Sulejmana I Velicansvenog, Mehmed-pasa Sokolovic obavlja razne duznosti u carskom saraju. Vec 1543 bio je zapovjednik dvorske straze (kapidzibasa), a 1546 biva unaprijedjen u kapundan-pasu. Za dalje ratne zasluge, posebno na istoku i u perzijskoj vojni, ovaj plemeniti Bosnjak dobiva polozaj treceg vezira 1555. Diplomatski i vojni uspjesi otvorili su put Mehmed-pasi ka polozaju prvog cinovnika Carstva - 28.VI.1565 godine Mehmed-pasa biva unaprijedjen na polozaj prvog cinovnika Carstva. Nakon pogibije Sulejmana Velicanstvenog pod opsjednutim Sigetom 6.IX.1566, janjicari na juris zauzimaju Siget tri dana kasnije. Pune tri sedmice, koliko je trajala opsada Sigeta u kojoj se nalazio Sulejman Velicanstveni, Mehmed-pasa je cvrsto drzao vojnu snagu Carstva u svojim rukama, a i kasnije punih 13 godina bio je - u sklopu Carstva - jedan od najsnaznijih svjetskih vladara. Osvajanjem Sigeta, pod vodstvom Mehmed-pase Sokolovica, hrvatski ban Nikola Zrinski ziv je zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed pasa Sokolovic salje svom necaku, Gulabi-agi, budimskom namjesniku sa zadatkom da je proslijedi do Beca na ugarski carski dvor. Mehmed-pasa je u medjuvremenu, a uz pomoc carskog stitonose Dzafer bega i tajnog pisara Feriduna, pune tri sedmice krio od vojske i ostalih carskih dostojanstvenika smrt Sulejmana Velicanstvenog. Mehmed pasa je podizao brojne zaduzbine i vakufe sirom Carstva, a u svome rodnom selu Sokolovicima kod Rudog izgradio je prelijepu dzamiju. Podigao je tri do pet mostova na prostoru Bosne, a to su cuprija na Drini u Visegradu, Arslanagica most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na uscu Zepe u Drinu, i Kozju Cupriju u Sarajevu. Nema podataka da je Mehmed pasa Sokolovic gradio krscanske objekte po Bosni. Medjutim, vjerovatno je uticao na odluku osmanske drzave na obnovi Pecke Petrijarsije 1557, na cije je mjesto doveden Makarije koji je u srpskoj historiografiji pogresno smatran za Mehmed pasinog brata. Mehmed-pasa, kao clan vezirskog vijeca, sigurno nije bio bez uticaja prilikom donosenja odluke da se obnovi srpska patrijarsija, ali to ne treba vezivati ni za kakva osjecanja niti sentimentalna sjecanja, nego iskljucivo za procjenu osmanskih drzavnih interesa. Procitajte detaljnije... RUSTEM-PASA OPUKOVIC: Sultan Sulejman je Rustem pasu drzao "razboritim, punim vrlina i veselog duha." Nakon sluzbe na dvoru, postaje beglerbeg u Anadoliji i Dijarbekiru, a u Istanbul se vraca kao cetvrti vezir Porte. Zeni se sa omiljenom Sultanovom kcerkom, bogatoj i prelijepoj Mihrimah (Suncani mjesec). Vec u proljece 1541, ovaj Bosnjak biva postavljen na mjesto drugog vezira u Carskom divanu i u tom svojstvu ucestvuje u devetom velikom Sulejmanovom osvajackom pohodu, ciji je cilj bio zauzimanje Budima. Glavna bitka za Budim vodi se 21.VIII.1541. godine u kojoj su Bosnjaci, predvodjeni tadasnjim bosanskim sandzakom Ulama-begom, porazili i rastjerali cete Ferdinanda Habsburskog. Nakon sto su Bosnjaci razbili opsadu Budima, janjicari su se u grad miroljubivo usuljali i odmah putem telala objavili stanovnicima garanciju sigurnosti zivota i imovine, pod uvjetom da dobrovoljno predaju oruzje i mirno prime janjicare. O dogadjajima oko Budima, Rustem-pasa je igrao znacajnu ulogu kao diplomata i pregovarac oko mirne predaje grada. Na polozaj velikog vezira dolazi 1544, ali ubrzo biva okrivljen za smrt sultan-zade (princa) Mustafe, te pada u Sultanovu nemilost, pa mu je oduzet drzavni pecat. Medjutim, vjesta i mocna Roksalena, uspjela je 1555 vratiti svog zeta na polozaj velikog vezira koji je drzao sve do smrti 1561. Za vrijeme svog zivota, Rustem-pasa je stekao ogroman imetak koji je kao vakif trosio za podizanje brojnih zaduzbina. Samo u Istanbulu je sagradio dzamiju, medresu, karavan-saraj, hamam, i kutubhanu (biblioteku). U Sarajevu je podigao cuveni Brusa-bezistan, han i most preko Zeljeznice na Ilidzi i druge objekte. HASAN KAFIJA PRUSCAK: Hasan Kafija Pruscak je bio jedan od najplodonosnijih bosnjackih skolara i jedan od najvecih bosnjackih mislioca. Puno ime mu je bilo: Hasan Kafi b. Turhan b. Dawud b. Ya'kub az-Zibi al-Aqhisari al-Bosnawi. Kafi je njegovo knjizevno ime, az-Zibi (lokalitet u neposrednoj blizini danasnjeg Bugojna), al-Aqhisari (njegov rodni Prusac), i al-Bosnawi (Bosnjak) predstavlja oznaku njegove etnicke pripadnosti. Rodjen je 1544. godine u Pruscu, nedaleko od Donjeg Vakufa. Studirao je u Instanbulu punih 9 godina, a 1583 je imenovan za kadiju prusackog kadiluka. Dr. Amir Ljubovic navodi da je Hasan Kafija Pruscak "napisao, koliko je za sada poznato, sedamnaest djela iz razlicitih znanstvenih oblasti i vjerskih disciplina, a predmet njegovog posebnog interesovanja su bili politika, filologija, pravo, spekulativna teologiija i logika." Napisao je poznato djelo Zrcalo za Princeve - pomodnu raspravu o vlasti, kao i popis bosnjackih ucenih autora. Iz oblasti logike, Pruscak je napisao dva, svjetski priznata i veoma poznata djela: Kafijin Kompendijum iz Logike i Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike (strucno obradjen komentar na prvo djelo). Prvo djelo, Kafijin Kompendijum iz Logike, nastalo je 1580. godine, a drugo djelo, Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike, nastalo je 1583. godine. U svom prvom naucnom djelu iz logike, Hasan Kafija Pruscak je logicku problematiku razvrstao u sljedece kategorije: (1) O rijecima, (2) O ishodistima predodzbi - pet univerzalija, (3) O ciljevima predodzbi - interpretativni govor, (4) O ishodistima tvrdnji - sud, i (5) O ciljevima tvrdnji - silogizam. Petu kategoriju je podijelio na 4 sub-kategorije: (a) Apodiktika, (b) Dijalektika, (c) Retorika, (d) Poetika, i (e) Sofistika. U komentaru na svoje drugo logicko djelo, uz Uvod - komentar dijeli na tri logicka poglavlja: (1) O rijecima, (2) O ishodistima predodzbi - pet univerzalija, i (3) O ciljevima predodzbi - interpretativni govor. Jedno od njegovih najpoznatijih djela iz apologetike je 'Dzenetske Basce - O Temeljima Vjerovanja.' U svom strucnom naucnom stvaralastvu, Hasan Kafija Pruscak je isto tako napisao vise djela i brosura iz akaida u kojima pojasnjava osnovne postavke akide ehli sunneta vel dzema'ata. Ta djela su, pojasnjava Dr. Zuhdija Adilovic, odigrala veliku ulogu u osvjescivanju muslimana u tadasnjoj Bosni i susjednim predjelima. Dr. Adilovic istice da je jedno od najznacajnihih djela Hasana Kafije "Svjetlo Istinske Spoznaje o Temeljima Vjerovanja u kome je dao komentar na poznatu poslanicu iz akide cuvenog imama Tahavija." Nadalje, Dr. Adilovic istice da "s obzirom da je Hasan Kafi zivio u periodu pocetka dekadence Osmanskog hilafeta, dao svoj doprinos u analizi tadasnjeg stanja i ponudio konkretne prijedloge za njegovo prevazilazenje, tvrdeci da je polazna tacka u renesansi i napretku ispravno i cvrsto vjerovanje, smatram da mi danas mozemo mnogo nauciti iz tog vrijednog djela i prepoznati greske u shvatanju glavnih temelja islamskog vjerovanja." Upravo je Hasan Kafija Pruscak taj koji je predskazao propast Osmanske Carevine upravo zbog toga sto se tadasnja carska elita odala razvratu. MUHAMED SIN MUSE ALLAMEK (MUSIC): Muhamed Music je u starijim izvorima poznatiji pod nazivom Allamek (Sveznalica), a u novijim izvorima pod imenom Music uz etnicku doznaku al-Bosnawi (Bosnjak) i as-Sarayi (Sarajlija). Muhamed Music je rodjen 1595. godine u Sarajevu, gdje zavrsava Gazi Husrev-begovu medresu. U Sarajevu je bio jedan od najpoznatijih bosnjackih filologa. U Istanbulu se skoluje na tada jednom od najpriznatijih sveucilista u svijetu - cuvenom Sahn- i Semanu, koji zavrsava 1616 godine. Izvrsnu zivotnu karijeru provodi kao Profesor, Sudija, i Pisac. 1626 godine pise komentar djela ar-Risala as'samsiyya i glose iz gramatike. Dr. Amir Ljubovic navodi da je Muhamed Music drzao i "predavanja iz logike prema vlastitom djelu." Vec 1627 godine poceo je da pise glosu uz komentar jednog poglavlja Kur'ana a.s. Od 1629 godine predavao je na dvije skole, a 1633 - kao visoko cijenjeni skolar - biva imenovan za profesora cuvenog sveucilista Sahn-i Semana. Pisao je djela i oblasti gramatike (sintakse, stilistike, i retorike). Godine 1634/5 biva imenovan za vrhovnog sudiju u Siriji (Halep), gdje je isto tako nastavio da radi kao ugledni profesor. Posljednje dane svog zivota, po naredjenju Mustafa-pase Silahdara, Muhamed Music provodi u izolaciji (cuvena tvrdjava Rumeli Hisan, blizu Istanbula). Naime, Mustafa-pasa Sildahar se bojao da Muhamed Music nebi obavijestio nadlezne o zlodjelima i nasilju koje je Mustafa-pasa Sildahar vrsio u Siriji. Unatoc izolaciji, Music dobiva jedno od najvisih priznanja - postaje Carigradski Kadija 1636. Umro je iste godine u Rumeli Hisaru gdje je i sahranjen. Njegovo poznato djelo Glosa uz Mulla Dzamijev komentar arapske gramatike 'al-Kafija' stampano je 1890 godine u Istanbulu; sva ostala djela su sacuvana u prijepisima. Nadalje se proslavio u pisanju djela iz logike, prava, egzegeze Kur'ana a.s. i dogmatike. Dr. Amir Ljubovic kaze da je Musicevo osnovno polaziste bilo "da se kod razmatranja bilo kojeg znanstvenog problema, pa i u dogmatici, ne smije prihvatiti kao neosporno tacno neko rjesenje samo zbog toga sto je odgovor vec dao neki autoritet, pa ma ko on bio." Na podrucju logike, najpoznatije mu je djelo Komentar 'Suncanog Traktata' (djelo zavrseno 1626). Djelo je podijeljeno na: (1) Uvod i dvije rasprave - (a) O sustini logike i (b) O predmetu logike, (2) Prvi Clanak: O pojedinacnim pojmovima - (a) O rijecima, (b) O znacenjima, (c) O univerzalijama i partikularijama i (d) o definicijama, (3) Drugi Clanak - sa Uvodom o Definiciji Suda i (a) o kategorickom sudu, (b) o kondicionalnim sudovima, i (3) o pravilima suda (neposrednim formama zakljucivanja), (4) Treci Clanak - O Silogizmu - (a) Definicija, njeni dijelovi i figure, (b) O izmjesanim silogizmima (modalnim), (c) O povezanom silogizmu, (d) O razdvojenom silogizmu, i (e) Dopune o silogizmu, te (5) Zakljucak - sa dvije rasprave (a) O sadrzajima silogizama, i (b) O dijelovima znanosti. JUSUF LIVNJAK (SIN MUHAMEDA): Nedvojbeno je najstariji bosnjacki pjesnik alhamijado knjizevnosti u Bosni. Uz Muhameda Hevaiju Uskufija, svrstava se i u pisce i na bosanskom jeziku iz tog vremena. Za sebe kaze: "Ja, grijesni siromah, Jusuf, sin Muhamedov, rodjen sam u kasabi Livno, gdje sam odrastao i bio mujezin Lala-pasine dzamije." Poznat je kao cuveni bosnjacki putopisac. Sastavio je - do sada - najstariji poznati putopis sa prostora Bosne u Meku i Medinu koji datira iz 1615 godine. Njegova zivotna zelja je bila da posjeti sveta mjesta i mezarja islamskih svetitelja. U svom cuvenom putopisu je u opsirnim detaljima opisao sve moguce lokalitete kroz koje je proputovao, od Bosne, pa sve do svetih mjesta u Arabiji, i nazad. Put je trajao oko godinu dana, a cijelim putem Hadzi Jusuf Livnjak je obilazio znamenita mjesta i opsirno zapisivao svaki detalj svoga puta, ukljucujuci manje i vece gradove i mjesta, sela i zaseoke, cak i konake u kojima je odsjedao i koja je vidio.Kada je stigao u Carigrad napisao je da nema ni rijeci ni pera koji moze opisati ovaj prelijepi grad (Istanbul), a pri dolasku u Meku i Medinu od ushicenja je propjevao, pa opisao Harem-i Serif, Mekam-i Ibrahim i Kabu u prelijepim stihovima. MUHAMED HEVAIA USKUFI: Muhamed Hevaija Uskufi rodjen je 1601 u Dobrinji kod Tuzle. Prvi je do sada, uz Hadzi Jusufa Livnjaka, bosnjacki pjesnik koji je pjevao na narodnom jeziku, koji je sa ponosom nazivao bosanski. Tako pocinje i jednu pjesmu "Bosanski da vam besidim, bratani, da slusaju dobrotelji, prijatelji znani..." Obrazovanje stice u Istanbulu, gdje biva i na dvorskoj sluzbi. Stil pisanja podsjeca na jezik stecaka. Napisao je prvi rjecnik bosanskog jezika - Potur Sahidija - 1631 godine, dakle 197 godina prije prvog srpskog rjecnika. Prvi rjecnik bosanskog jezika je napisan na arabici. Postoje cetiri sacuvana primjerka ovog rjecnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Svedska). Zahvaljujuci Muhamedu Hevaiji, Bosnjaci mogu slobodno da se ponose svojim bosanskim jezikom, jer je prvi rjecnik bosanskog jezika ujedno i jedan od prvih i najstarijih na Balkanskim prostorima. Sto se tice bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snazne temelje pisanjem prvog rjecnika, zanimljivo je istaknuti misljenje modernog Britanskog historicara Noel-a Malcom-a na ovu temu, koji kaze: "Kako je bosanski jezik bio treci jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo cudo sto je i dio Otomanske knjizevnosti napisan na tom jeziku." Jedan bosanski pisac iz 18 stoljeca, ljetopisac Mula Mustafa Sefki Beseskija (koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku), ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato sto ima 45 rijeci za glagol ici." Cak je 1601 godine Marvo Orbini zapisao da "od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najgladji i najelegantniji jezik i dice se cinjenicom da jedini oni dan-danas paze na cistocu slavenskog jezika." Prvi poznati, sacuvani, i do sada, otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz davne 1436 godine. MUSTAFA EJUBOVIC SEJH JUJO: Mustafa Ejubovic spada u vrstu najistaknutijih bosnjackih pisaca na arapskom jeziku. Njegovo puno ime je Mustafa Yuyo b.Yusuf b. Murad Ayyubi-zade al-Mostari al-Bosnawi. Rodjen je 1561 godine u Mostaru, a 1677 godine odlazi na skolovanje u Istanbul, na cuveno sveuciliste Sahn-i Seman, i nakon cetiri godine ga zavrsava. Kako Dr. Amir Ljubovic navodi, Ejubovicevi biografi biljeze kako je "Sejh Jujo dobro uvidjao slabost, ucmalost i tezinu stare skolasticke metode nastave u medresama, pa je svojim metodom predavanja i svojim udzbenicima pokusao da krci nove puteve u metodici nastave." U Istanbulu je napisao desetak djela, te vecii broj spisa iz gotovo svih oblasti. Napisao je i 27 kracih i duzih rasprava, medju kojima su najbrojniji naucni radovi iz logike i disputacije (13 djela), prava (6 djela). Dodatno je napisao rad iz perzijske leksikografije i metrike, dva djela iz dogmatike, te sastavio zbirku vazova. Pretpostavlja se, prema broju sacuvanih spisa, da je napisao preko 60 naucnih djela. Od 1692 postaje Mostarski muftija. Vrijeme provedeno u Mostaru koristi za angaziranje u prosvjeti, predavanje, pisanje udzbenika i drugih aktivnosti. Umire u Mostaru 16. Jula 1707 godine. U Predgovoru djela Komentar 'Obuke iz Logike i Apologetike' biljezi da se dugo bavio ovim dvjema disciplinama i iz tih podrucja napisao izvjestan broj korisnih, manjih i vecih, radova. Dr. Amir Ljubovic navodi da je Sejh Jujo "bio zaokupljen pitanjima iz logike koja su se nuzno vezivala za dijalektiku, tkz. nauku o pojmovima, zatim za sintaksu, stilistiku i retoriku." Njegovo prvo djelo Komentar 'Esirijevog Traktata iz Logike' tj. Komentar 'Isagoge' nastalo je 1682 godine. Nakon predgovora, ovo djelo je podijeljeno na devet poglavlja: (1) Isagoga (rasprave o rijecima, znacenjima rijeci, odnosu izmedju rijeci i ideja, zatim o pojmovima i o pet univerzalija - vrsta, rod, razlika, svojstvenost i akcidencija), (2) O interpretativnom govoru (o pravilima formiranja definicije i deskripcije), (3) O sudovima, (4) O silogizmu, (5) Apodiktika, (6) Dijalektika, (7) Retorika, (8) Poetika, i (9) Sofistika. Ovo djelo nosi naziv Korisna glosa uz 'Al-Fenarijeve napomene' za Esirudinov traktat iz logike. Njegovo drugo djelo iz logike, Novi Komentar 'Suncanog Traktata' biva zavrseno 1690 godine. Djelo je podijeljeno na Uvod, tri opsezna clanka i Zakljucak: (1) O pojedinacnim pojmovima (odsjek o rijecima, jednostavnim idejama, i istrazivanjima opceg i pojedinacnog), (2) O sudovima (odsjek o kategorickom sudu, istrazivanje o njegovim dijelovima i podjelama, utvrdjivanju kvantiteta sudova, odredjenosti i dosegu sudova, i o modalnim sudovima) zatim odsjek o podjeli kondicionalnih sudova, neposrednom zakljucivanju (istrazivanje o opozijici sudova - kontradiktornost i kontrarnost, istrazivaje o konverziji - ekvipolencija, istrazivanje kontrapozicije, i istrazivanje o kondicionalnim sudovima), (3) O silogizmu (odsjek o definiciji silogizma i njegovim dijelovima (prva, druga, treca, i cetvrta figura), zatim odsjek o uslovima zakljucivanja s obzirom na modalitet u izmijesanim silogizmima (prva, druga, treca, i cetvrta figura), zatim odsjek o povezanom silogizmu kod kondicionalnih sudova (konjunktivni sudovi, disjunktivni sudovi, kategoricki i konjunktivni, kategoricki i disjunktivni, konjunktivni i disjunktivni), zatim odsjek o rastavljenom silogizmu, o dopunama silogizma (slozeni silogizmi, silogizam apsurda, indukcija, analogija), te Zakljucak koji se sastoji od dva poglavlja: (1) Istrazivanje o sastavnim dijelovima silogizama (neosporno sigurna znanja - prva znanja i aksiomi, saznanja na osnovu iskustva, saznanja stecena eksperimentom, intuitivna saznanja, prenesena saznanja, propozicije u cijoj osnovi leze silogizmi, apodiktika, te dijalektika, retorika, poetika, i sofistika); i na kraju (2) Istrazivanje o dijelovima znanosti (predmeti znanosti, principi znanosti - aksiomi, postulati, hipoteze, i pitanje znanosti - teze). Vec 1692, Mustafa Ejubovic se ponovo osvrce na Isagogu Esirudina al-Ebherija, jer misli da ce time razjasniti niz pitanja iz logike. Dr. Amir Ljubovic navodi da je Mustafa Ejubovic "nastojao da poveze marginalije i da na diskretan nacin skrene paznju citaocu gdje pocinje i gdje zavrsava problematika iz pojedinih poglavlja osnovnog teksta." Njegovo posljednje djelo iz oblasti logike Komentar 'Obuke iz Logike i Apologetike' nastaje 1706 godine. Nakon Uvoda sa raspravama o znacenju rijeci i shvacanju, djelo je podjeljeno na dvije opsezne kategorije sa petnaest poglavlja i zakljuckom: Prva kategorija - Predodzbe - koja se satoji od sest poglavlja: (1) pet univerzalija, (2) o rodovima, (3) izricanje o necemu, (4) cinilac za "viseg" je cinilac za "nizeg", (5) zakljucak o istrazivanjima univerzalija, i (6) odjeljak o onome sto definira nesto; zatim Druga Kategorija - Tvrdnje - koja se satoji od devet poglavlja: (1) kondicionalni sudovi, (2) o opoziciji, (3) o konverziji, (4) o kontrapoziciji, (5) o kondicionalnom sastavljenom silogizmu, (7) o rastavljenom silogizmu, (8) o indukciji, i zadnje poglavlje (9) silogizam je ili apodikticki.... Zatim slijedi zakljucak koji govori o dijelovima znanosti. MUHAMED CAJNICANIN: Muhamed Cajnicanin je rodjen 1731 godine u Cajnicu. Potpisivao se kao Muhammad b. Mustafa al-Cajnawi. Ovaj poznati Bosnjak visoko obrazovanje stice u Istanbulu, a vec od 1781-1783 predaje na istaknutoj Djumisica medresi u Sarajevu. Dva puta - prvi put 1783, a drugi put 1785 godine biva imenovan za Sarajevskog muftiju. Umire u Sarajevu 20. marta, 1792 godine. Njegovo najpoznatije djelo iz oblasti logike je Otkrivanje Tajni u Komentarisanju 'Isagoge.' Djelo je, nakon ospeznog Predgovora, podijeljeno na devet poglavlja: (1) Isagoga, (2) O interpretativnom govoru, (3) O sudovima, (4) O silogizmu, (5) Apodiktika, (6) Dijalektika, (7) Retorika, (8) Poetika, i (9) Sofistika.. O Muhamedu Cajnicaninu je sacuvano veoma malo historijskih podataka. Dr. Amir Ljubovic navodi da "mada se za cjelokupno stvaralastvo na arapskom jeziku iz oblasti logike poznijeg perioda moze reci da je u duhu ideje i oblika njihovih velikih prethodnika, za Muhameda Cajnicanina, odnosno za 'njegovo' djelo, se moze reci da je tipicno epigonskog karaktera." HUSEIN KAPETAN GRADASCEVIC: Husein Kapetan Gradascevic rodjen je u Gradaccu 1802 godine, jedan od najvecih bosnjackih velikana cije ce ime zauvijek ostati zlatom urezano u bosnjackoj historiji - pokretac cuvene bosnjacke revolucije i otpora prema Turcima. Bio je jedan od najistaknutijih i najutjecajnijih ljudi u nacionalnom osvjescivanju Bosnjaka. Husein-Kapetan Gradascevic je bio odlucna, razborita, energicna, pametna i visoko moralna osoba. U Bosnjaka je poznat kao "izdanak onog najboljeg sto karakterizira Bosnjaka." Zbog toga su ga Bosnjaci prozvali "Zmaj od Bosne." Za vrijeme svog zivota podize mnoge zaduzbine, a 1823 fra Iliji Starcevicu dozvoljava da otvori prvu katolicku skolu u Bosni. Za svoje vrijeme je bio pravi demokrata - nijednu odluku nije zelio donijeti bez konzultacije sa svojim suradnicima i samim narodom na koji se oslanjao i koji je predvodio. Bosnjaci su, u sklopu neuspjesnih ratova koje je vodilo Carstvo, snosili ogromne materijalne i ljudske zrtve i toga je Husein-Kapetan Gradascevic bio svjestan. Nakon saznanja da ce Bosna i bosnjacki narod ostati potpuno izolovani sa centralnim dijelom Carstva - sticanjem autonomije Srbije, Grcke, i Albanije - ponukali su Kapetana Gradascevica na Revoluciju. Ubrzo, ratoborni Husein-Kapetan Gradascevic postaje vodja i pokretac Revolucije protiv Turaka. Sa Bosnjackom vojskom oslobadja Travnik i natjerava tadasnjeg Turskog vezira da skine svoju odoru, i nakon obrednog pranja obuce tradicionalno Bosnjacko odijelo. Vecina kapetana i ajana ga priznaju kao svog vodju, a izuzetak je bio hercegovacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic. U to vrijeme na sjeveru Albanije dolazi do ozbiljnije pobune. Nakon toga, Husein-Kapetan Gradascevic predvodi dobro naoruzanu Bosansku Armiju od oko 25,000 Bosnjaka i odlazi na istok, gdje Osmanskim snagama daje ultimativni zahtjev da srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se Bosni ne mijenja poredak, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u bosanskom elajetu bira iz reda Bosnjaka. Sultan pristaje na zadati ultimatum posto je Gradascevic na Kosovu vec porazio velikog vezira Mehmeda Resid-pasu i osvojio Prizren i Pec. Vec 1831 godine Husein Kapetan Gradascevic u Sarajevu biva proglasen za bosanskog namjesnika i Bosna postaje nezavisna. Husein Kapetan Gradascevic se potpisuje kao "Vrhovni Komandant Bosne Izabran Voljom Naroda." U Julu 1831 godine, prosao je sa vojskom kroz bosnjacki Sandzak i Tutin, te logorovao u Mitrovi. Po tutnjavi te silne bosanske vojske, grad Tutin u Sandzaku dobija svoje sadasnje ime. Videci da porta ne kani ispuniti vec dogovorene zahtjeve, Husein Kapetan Gradascevic postavlja novi zahtjev - da Bosna postane nasljedna knezevina. Hercegovacki kapetani pod vodstvom Ali-pase Rizvanbegovica odvajaju se od Revolucija Husein Kapetana Gradascevica. Sultan 1832 godine salje snaznu vojsku od 30,000 vojnika na Bosnu. Nakon krvave borbe na Sarajevskom Polju u kojoj je bilo velikih gubitaka na obje strane, bosanska vojska, na celu sa Gradascevicem iznenada gubi tlo pod nogama i biva porazena na Sarajevskom polju, gdje Gradascevic izrice svoje poznate rijeci: "Ovo je posljednji dan nase slobode!" Husein Kapetan Gradascevic potom nalazi sigurnost u Austriji i dobiva pomilovanje od Sultana uz uvjet da se ne vraca u Bosnu. Njegovo dozivotno odrediste je bilo Trapezunt (Trabzon na obali Crnog Mora). Tugujuci za Bosnom odlazi u Carigrad, gdje je bio zatocen, i mucki otrovan 1834 godine. U cuvenom razgovoru sa Turskim beglerbegom, kada mu je Turski beglerbeg rekao: "Nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine... Gines za drzavu koja nikad nije postojala niti ce." Husein Kapetan Gradascevic mu je odgovorio sljedecim rijecima: " Ima Bosne, beglerbeze i Bosnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti ce i poslije vas! OMER EFENDIJA HUMO: Omer ef. Humo rodjen je u Mostaru 1808 godine gdje je djelovao kao muallim i muderris. Kao istaknuti muderis u svakodnevnom radu sa svojim ucenicima i ljudima bio je zestok borac za prednost i ocuvanje bosanskog jezika nad turskim. Predlagao je preobrazaj u sistemu obrazovanja, te insistirao da se nastava odrzava na maternjem jeziku Bosnjaka - bosanskom jeziku - tako da je svi razumiju. Njegovo cvrsto inzistiranje da se nastava obavlja na bosanskom jeziku, biljezi Nusret Omerika, je bio "pionirsko-revolucionarni rad." I dan-danas, Bosnjaci se sjecaju velikih rijeci Omer Efendija Hume u kojima je izrazio duboku ljubav prema bosanskom jeziku: "Brez suhbe je babin jezik najlasniji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braco Bosnjaci, hak vam Omer govori." Najpoznatije Omerovo djelo 'Sehletul-Vusul' je ujedno i prva stampana alhamijado knjiga u Sarajevu, 1875 godine. Kao dodatak, u njoj se nalaze i tri alhamijado pjesme, i to 'Dova na bosanskom jeziku', 'Stihovi zahvale na bosanskom jeziku', i 'Dzenetska ilahija' koja je bila popularna kako na prostorima Bosne, tako i na prostorima Sandzaka. Umro je u Sarajevu 1880 god. Sluzbovao je jos u Stocu i Konjicu, narocito u selima oko Konjica. Kao duboko religiozna i visoko moralna osoba davao je olaksice seljacima pri uzimanju abdesta, uzimajuci "mesh" po vunenim carapama, - sto je cuo mostarski muftija, pa ga zvao na odgovornost. Kada ga je muftija upitao: "Je li istina da ti dozvoljavas seljacima da klanjaju u opancima? ", odgovorio je: " Ja sam ih doveo do opanaka, a ti im ih izuj ako mozes". MEHMED SEMSIKADIC: Mehmed Semsikadic, junak bosnjackog naroda, rodjen je 1827. godine u uglednoj pljevaljskoj familiji u Sandzaku. Obrazovanje je zapoceo u rodnim Pljevljima, nastavio u Sarajevu, gdje zavrsava medresu. Nastavlja skolovanje u Istambulu, na cuvenoj Seherzada medresi, koju sa uspjehom zavrsava. Nakon zavrsnih studija vraca se u Pljevlja gdje se zaposljava kao vaiz u pljevaljskoj Ruzdiji, a 1866. je imenovan za muftiju u Taslidzi (Pljevljima). Od Berlinskog kongresa, Mehmed Semsikadic se politicki aktivira i uspostavlja vezu sa vodecim ljudima u Sarajevu koji su se pripremali za oruzani otpor Austrijancima. Istovremeno radi na stvaranju antiokupacionog otpora na Kosovu kako bi u svoje redove privukao i albanske dobrovoljce. Mehmed Semsikadic dolazi u Sarajevo 12. jula 1878. zajedno sa Hafiz-pasom, novim vojnim zapovjednikom Bosne koga je poslala Turska. Muftijin dolazak je bio u funkciji dogovora oko odbrane Bosne. Austrijske trupe prodiru u Bosnu 29. jula 1878. Pljevaljski muftija je na noge podigao dobrovoljacke odrede Bosnjaka i krenuo ka Bosni da je brani. Kada su izasli iz Pljevalja i prosli Dolove, Mehmed Semsikadic silazi sa konja, dize ruke i upucuje sljedecu dovu: "Boze nas ne vrati porazene bez obraza, i Boze, sacuvaj nam Bosnu i Hercegovinu od neprijatelja." Njegovim odredima prilaze i Bosnjaci iz Istocne Bosne, tako da uvecana vojska dolazi u Sarajevo 4. augusta, 1878 gdje biva docekana sa dobrodoslicom. Nakon kraceg boravka u Sarajevu, Mehmed Semsikadic predvodi nekoliko tisuca vojnika u Tuzlu, gdje dolazi 8. avgusta i nakon dva dana zestokih borbi, uspijeva odbraniti Tuzlu. Zaposjeda obje strane rijeke Sprece, ugrozava neprijateljsku bazu u Doboju, a u jednoj od tamosnjih teskih bitaka ranjava i Austrijskog podmarsala Smigoca. Odgojen u starobosanskom duhu da se sa neprijateljem nema sta pregovarati dok gazi zemljom, Sarajevskim agama porucuje sljedece: "Cujete li Sarajlije i svi ostali! Ja sam vam Svabu dobro docekao i vratio ga od Tuzle i Brckog, a jedna mi je vojska kod Maglaja gdje ce Svabu docekati. No cujete li age Sarajlije! Kunem vam se vjerom i Kur'anom, ako li mi nevjeru ucinite, zive cu vas sve odrati!" Padom Sarajeva 19. avgusta 1878, Mehmed Semsikadic se povlaci u Sandzak da izbjegne opkoljavanje. Tamo nastavlja sa svojim aktivnostima protiv Austrijanaca. Izlozen pritiscima, na poziv sultana Abdul-Hamida II, seli se u Tursku gdje biva prglasen specijalnim musafirom. U znak postovanja dobiva i veliki zemljisni posjed - Cekmedze ciflik na obali Mramornog mora. Austrijskom okupacijom Bosnjaci se pocinju masovno iseljavati iz Bosne i Hercegovine u pravcu Sandzaka, Albanije i Turske. Mehmed Semsikadic znenada umire u svojoj 60-oj godini zivota, 29. januara 1887. godine. Kao zasluzna i izuzetno cijenjena licnost Turskog carstva, ukopan je u dvoristu dzamije sultana Memeda Fatiha (Osvajaca) u Istambulu. SAFVET-BET BASAGIC: Safvet-beg Basagic rodjen je 1870 godine i jedna je od najmarkantnijih licnosti moderne bosnjacke knjizevnosti i zacetnik bosnjackog nacionalnog preporoda pocetkom 20. stoljeca. Osnivac je mnogih listova, casopisa, i nacionalnih drustava. Poznat je kao istaknuti pjesnik, prevoditelj, historicar, politicar, i obnovitelj bosnjacke nacionalne svijesti. Bio je predsjednik Bosanskog Sabora, utemeljitelj savremene bosnjacke politike, i moderne bosnjacke nacionalne svijesti. Safvet-beg Basagic je 1900 publicirao Kratku Uputu u Proslost Bosne od 1463 do 1850, koja je sve do pojave knjige Geneza Nacionalnog Pitanja Bosanskih Muslimana (Muhamed Hadzijahic) bila standard proucavanja Historije Bosnjaka. 1894 godine odaziva se pozivu da sudjeluje polaganju kamena temeljca Starcevicevom Domu, zbog cega biva prisiljen da polozi maturu na Beckom sveucilistu, gdje slusa orijentalne jezike i historiju. Predavao je arapski jezik na Sarajevskoj Velikoj Gimnaziji i osnovao bosnjacka drustva Gajret, El-Kamer, i Muslimanski Klub. U Becu dobiva doktorat iz orijentalnih jezika i historije Islama. Nakon toga, postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebackom Sveucilistu, a u medjuvremenu biva izabran za zastupnika i potpredsjednika Bosanskog Sabora. Nakon Prvog Svjetskog Rata, Basagic radi u Zemaljskom Muzeju do umirovljenja. Pisao je liriku (Trofanda, Izabrane pjesme), epske i dramske spjevove (Abdullah-pasa, Boj pod Ozijom), historijske i knjizevno-historijske studije (Gazi Husrev-beg, Bosnjaci i Hercegovci u Islamskoj Knjizevnosti, Znameniti Hrvati, Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini). MEHMED DZEMALUDIN EF. CAUSEVIC: Dzemaludin ef. Causevic rodjen je 1870 u Arapusi kod Bosanske Krupe. Visoko obrazovanje stice u Istanbulu. Godine 1914 biva izabran za Reisu-l-Ulemu. Tu duznost obnasa sve do 1930 godine kada u znak protesta, zbog odluke vlade u Beogradu o u kidanju vjerske autonomije Bosnjaka, podnosi ostavku i odlazi u mirovinu. Bio je saradnik brojnih listova, casopisa i kalendara kao sto su Behar, Biser, Misbah, Islamski Svijet, i Narodna Uzdanica. U asocijaciji sa Muhamed Ef. Pandzom prevodi Kur'an a.s. na bosanski jezik i pise prvi kratak prvi komentar. Kao duhovni vodja bosnjackog naroda, cijeli svoj zivot posvecuje unapredjenju vjersko-prosvjetnog i kulturnog zivota Bosnjaka. Poznat je kao veliki dobrotvor. Nakon muckog i podmuklog ubistva Ferdinanda od strane srpskih terorista, u Sarajevu i drugim mjestima doslo je do demonstracija protiv srpskih propagandista. Nakon sto je doslo do sudskih progona i interniranja pravoslavnog stanovnistva, Dzemaludin Causevic se javno oglasava protiv takvih postupaka. Vec 4. Jula. 1914 upucuje apel bosnjacima savjetujuci "svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivaja i izazivanja, a narocito da se prodje Bogu mrskog djela unistavanja imovine." Reis Causevic svoj apel prosiruje objavljujuci cuveni "Proglas muslimanima," koji je objavio u sarajevskom alhamiado listu Jeni Mishab (Nova Baklja), 24. Jula. 1914. Prema rijecima Dzemaludina Ef. Causevica "Kur'an strogo osudjuje i zabranjuje visebojstvo i pripisivanje druga Bogu," zatim dodaje "Cilj je borbe i ratovanja koji muslimani vode da vera bude samo u jednoga Boga. Sloboda vjere i savjesti ovdje nalaze svoj najbolji oslonac." Dzemaludin ef. Causevic umire 1938 godine i ukopan je na pocasnom mjestu kod Begove dzamije. Vec 1918 prve srpske jedinice ulaze u Sarajevo i cine nasilje nad bosnjacima. Polozaj Bosnjaka muslimana postaje neizdrzljiv. U interview-u za francuski list 1919 Causevic naglasava da su Bosnjaci "ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim." Oni Bosnjake smatraju "uljezima" - zakljucio je Causevic. Na ovo je tadasnji ministar unutrasnjih poslova, Svetozar Pribicevic, reagovao od predsjednika Zemaljske Vlade za BiH, Atanasija Sole, da "diskretno" zatrazi od Causevica da demantira izjavu francuskom novinaru, ili da mu u suprotnosti uputi prijedlog za njegovo penzionisanje. Sola je odgovorio da to nije moguce, jer su Causevicevi navodi potpuno tacni, radi se o covjeku koji je 1914 stitio Srbe od progona. Projekat Poznati Bosnjaci je projekat u izradi i kao takav je konstantno dopunjavan novijim informacijama. Navratite cesce za novije dopune (updates). Ako zelite da doprinesete ovom projektu, kontaktirajte nas.