Godine 1967. Dragojević je iz vlažne podrumske prostorije zakoračio na zrak Prokurative, da kao festivalski debitant otpjeva ''Picaferaja'' Zdenka Runjića. No, umjesto da zadobije nove sljedbenike, stekao je samo još jednu potvrdu privrženosti starih. Tada se, naime, po prvi put oglasio njihovim jezikom i modelom njihove osećajnosti zbog čega je ''Picaferaj'' u Splitu vrlo brzo bio prihvaćen ''po liniji duše'' ( kako bi rekao Goran Bregović ). Za višegodišnja Dragojevićeva izbivanja na profesionalnom angažmanu u inozemstvu, pjesma je u gradu živjela svojim vlastitim životom, postavši s vremenom djelom gradskog folklora i općepriznatim zaštitnim znakom svoga interpretera.
Već je ''Picaferaj'' signalizirao da će Dragojevićev pjevački ''image'' biti obilježen njegovo ovisnošću o Dalmaciji. Samo, na koji način?! Hoće li uvjek ostati fenomenom Splita, što znači sezonskim radnikom pjesme koji se ne smije otrgnuti od klišeja provincije? Hoće li rasprodati svoj dalmatinski senzibilitet na tezgama nacionalnog tržišta, dajdžestiran po mjeri turističkog ukusa kontinenta?
''Copacabana'' klasičan primjer ljetnog festivalskog hita, javila se kao potencijalno ishodište za obije mogućnosti. No, pjesma se jednostavno rastopila na pretjeranoj žegi koja je vladala tih mjeseci, pa su Dragojevićeve baterije vrlo brzo počele tražiti još jedno punjenje.
Balada ''Galeb i ja'' upućuje Dragojevića na trag kozmičkog Dalmatinca. Po prvi put osjetio sam u jednij tzv. regionalnoj pjesmi kako autentičan dalmatinski ugođaj transcedentira lokalističku samodopadljivost, propagandu, osobenjaštvo i ine uobičajene sastojke u receptu za uglazbljivanje Dalmacije; umjesto pustopašnog optimizma, navijačkog prizivanja radosti življenja ili pak sentimentalnosti i patosa u nevještim krokijima pojedinačnih sudbina / iskustava, dobili smo primjer dalmatinske kontemplativnosti kakva se ne povezuje tako često sa inspiracijom za melodije jadrana. Po upečatljivosti kojom ''Galeb'' zrači raspoloženjem ljetne opijenosti, opuštenosti i refleksivnosti, proglasio bih ga dalmatinskim ekvivalentom sjajnih osunčanih pop-pjesama kao što su ''Daydream'', ''Groovin'' ili ''Sunny Afternoon''.
''Galeb'' je mogao biti osobni Dragijevićev hit, no radilo se o isuviše finoj pjesmi, a da bi postala hitom na nacionalnoj razini. Prizemljivši u biti istu vrstu emocionalnosti, Dragojević i Runjić učinili su od ''Skalinade'' – dalmatinsku himnu!
Ta mi je pomisao sinula kada sam počeo uočavati reakcije Dalmatinaca na ''Skalinadu'' nekoliko mjeseci nakon slabjenja onog najsnažnijeg udara koji se u početku koncentrično širi oko epicentra eksplozije svakog, a napose ljetnog festivalskog uspjeha. Čestice velikih hitova kontaminiraju slušateljev okoliš do te mjere, da je on prisiljen potražiti zaštitu od nekontrolirane zvučne polucije; zato oseka jednog hita ostavlja za sobom turobne krhotine zasićenja i zatrovanosti.
Iako je u percepciji djela slušateljstva i ''Skalinada'' vjerojatno doživjela ovakvu sudbinu, primjetio sam da je s prolaskom prvotnog oduševljenja Dalmatinci nisu bili spremni odbaciti. Dapače, stali su joj ukazivati neku osobitu vrstu poštovanja, kao prema neotuđivo njihovoj svojini koja neće ostati ponižena ma koliko je često frekventirali. Kojim je to svojstvima ''Skalinada'' zaslužila povlašten položaj ne bih točno znao objasniti. Siguran sam, međutim, da ona neodoljivo navodi Dalmatince na osjećaj njihove etničke pripadnosti i odatle ( mi ) ideja o ''Skalinadi'' kao pjesmi koja odzvanja Dalmacijom poput svojevrsne himne. U ovom slučaju, dakle, popularnost i obljubljenost ne izazivaju konotacije negativna predznaka, već mislim da se vezuju uz pjesmu u najpozitivnijem smislu.
Ovako shvaćena ''Skalinada'' može biti samo kompliment svojim autorima ( među koje, jasno, ubrajam i pjevača ). Kojim će putem suradnja Olivera Dragojevića i Zdenka Runjća od sada krenuti ne znam, no ako se o njoj ubuduće i ne uzmogne govoriti kao o čistoj i autentičnoj ''dalmatinskoj vezi'', ''Picaferaj'', ''Galeb'' i ''Skalinada'' dovoljno su čvrst kostur jednog dalmatinskog glazbenog profila kojeg se osobno, i usprkos povremenim recidivima tinejdžerske bolesti, nemam zašto posramiti.
