Triglav

  Prvog dana mjeseca srpnja, moj prijatelj i kolega alpinist Ivica i ja, smo se uputili u Julijske Alpe s namjerom da usponom na Triglav započnemo sezonu planinarenja u Alpama. Tog su vikenda planinarski domovi tek započeli s radom, a pod najvišim vrhovima je još uvijek moralo biti podosta starog snijega. Tek kada smo se približili dolini Vrata i ugledali okolne dvotisućnjake koji su se svi odreda bijelili od snijega kojim su bili pokriveni, shvatili smo da je možda još prerano za uspon na 2864m. visoki Triglav. No nismo se dali smesti. Što nam to malo snijega može. Nismo ni pomišljali zbog njega odustati od uspona.

Ishodišna točka nam je bio Aljažev dom. To je veliki planinarski dom smješten duboko u dolini Vrata, skoro pod samom Sjevernom triglavskom stijenom, a do njega, od obližnjeg mjesta Mojstrana vodi dobar makadamski put.  U njemu smo prenoćili noć prije uspona, a noćenje nažalost platili skoro dvostruko više nego ostali planinari, s obrazloženjem domara kako se ne priznaju planinarske iskaznice HPS-a.

Slijedećeg smo jutra oko 10h krenuli prema Triglavu s namjerom da se istog dana oko 22h ponovo spustimo do doma. Za uspon smo izabrali osigurani planinarski put Čez Plemenice. Za razliku od ostalih puteva što vode na Triglav ovaj se ne uspinje sjevernom stijenom, već najprije vodi do sedla Luknja koje omeđuje dolinu Vrata, te tamo skreće na rub sjeverne stijene i njime se strmo uspinje do visine od oko 2300m na kojoj počinje blaga padina što se proteže sve do ulaska u vršnu stijenu Triglava. Nakon prelaska te padine put se uključuje u stazu koja zapadnom stijenom kroz Triglavsku škrbinu vodi na vrh. To je po mnogima najteži put prema Triglavu, a po vremenu zapisanom u vodiču znali smo da je svakako najduži. Stoga smo prvim dijelom puta, od doma pa do sedla Luknja hodali što smo brže mogli, i time uštedjeli čitavih pola sata.

Na sedlu smo navukli penjačke pojaseve te ušli u osigurani dio puta Čez plemenice. Očekivali smo da će nas u stijeni dočekati brojne ljestve, čelične sajle, klinovi, previjesi i druge teškoće. Međutim, nakon što smo prešli dobar dio puta i popeli se sto – dvjesto metara više, shvatili smo da od toga neće biti ništa. Sve su one priče o težini ove staze bile u biti pomalo preuveličane. No to nam nije previše smetalo s obzirom da smo na leđima nosili prilično teške naprtnjače.

Pri usponu smo imali veliku sreću s vremenskim prilikama. Na nebu nije bilo ni oblačka, pa  mo pri usponu uživali prekrasnom pogledu što se sa stijene pružao na dolinu Trenta i planinske vrhunce što se nad njom uzdižu. Nakon kojih sat i pol uspona strmom stjenovitom padinom, izašli smo iz osiguranog dijela puta. Tada smo pred sobom imali  samo dva velika sniježišta koja smo morali priječiti i već bi bili pod samim vrhom Triglava. No tu smo se malo zaletjeli i nažalost na koncu nije sve ispalo tako lako.

Najprije smo zbog manjka vremena i naizgled mekanog snijega odlučili ne navlačiti dereze, što je rezultiralo mojim poskliznućem niz padinu prvog sniježišta čiji se kraj nazirao tek par stotina metara niže, gdje je prelazila u sipar. No nakon desetak metara sam uspio zakočiti cepinom. Drugo sniježište smo prešli bez ikakvih teškoća, ali ovaj put s derezama na nogama. Tada smo se našli na maloj visoravni prekrivenoj debelim slojem snijega, i u nedostatku markacija, odlučili slijediti prtinu koja je započinjala još na prvom sniježištu. No prtina nas nije daleko odvela.  Točnije, njome smo stigli samo do ulaza u vršnu sjevernu stijenu Triglava, koja se uzdizala točno iznad 1000 m. visoke Sjeverne triglavske stijene, i tamo je prtina nestala. Iza strme padine što se uzdizala prema ulazu u stijenu, u daljini se nazirao planinarski dom Valentina Staniča. Tada smo shvatili da smo slijedeći prtinu došli pod posve krivu padinu, te smo se ne znajući kuda dalje poći, spustili do police na rubu stijene, te tamo stali proučavati kartu u nadi da ćemo pronaći pravi put na vrh.

To nam je donekle i uspjelo, i nakon kraćeg hodanja prema jugozapadu naišli smo na veliku prtinu i malu crvenu ploču napola ukopanu u snijeg. Došavši do nje, zaprepastio sam se vidjevši kako putokaz, u normalnim uvjetima visok oko dva metra, sada tek malo proviruje iz snijega. Kada sam pošao na uspon, ni na kraju pameti mi nije bila pomisao da bi ovdje gore još uvijek moglo biti dva metra(!) snijega. Unatoč tome, nismo imali namjeru odustati od uspona. Slijedeći putokaz uputili smo se prema ulazu u stijenu i osigurani put koji kroz triglavsku škrbinu vodi na sam vrh.

Prvi dio puta nije bio uopće lagan jer  se uspinjao strmim sniježištem pod kutem od kojih 45°. No kada smo njega prešli, sve je ostalo bilo lagano. Nakon polasatnog uspona strmom stazicom kroz stijenu, u 16h i 30min smo napokon zakoračili na sniježnu strehu vrha Triglava, 2864 metara nad morem. Oduševljenju nije bilo kraja. Na vrh su malo prije nas iz pravca Kredarice stigla dvojica Čeha, koji su vidjevši nas kako se fotografiramo sa zastavom, upitali mogu li se i oni s njom slikati. Tako je čitav prizor izgledao poput dolaska dvije ekspedicije na neki veći i značajniji vrh. Nakon nekoliko snimaka, sjeli smo na stijene i odmorili se usput promatrajući vrhove Alpa što su se kroz maglicu vidjeli u daljini.

No slavlje i uživanje u pamorami nije dugo trajalo. Nalazili smo se tek na polovici puta, i sada je trebalo odraditi i drugu polovicu. Oprezno koračajući grebenom Malog i Velikog Triglava, uputili smo se prema Triglavskom domu na Kredarici. Pri silasku sam se u mislima prisjećao detalja s uspona i bio sam vrlo sretan što smo ipak uspjeli osvojiti taj prekrasni ali i zahtjevni vrh. Pri silasku se nisam žurio. Znao sam da je ono najteže iza nas,  a sa silaskom ne bi trebalo biti nekih većih poteškoća. Bilo je već skoro šest sati kada smo izašli iz stijene i širokim grebenom pošli ravno prema domu na Kredarici, ali znao sam da mrak pada tek oko deset i da će nam četiri sata biti dovoljna za silazak u dolinu. Tako smo se u domu samo kratko odmorili, svukli penjačke pojaseve, te skupili snagu za povratak u 1800m niži Aljažev dom. Prije no što smo krenuli dalje, nakratko sam promotrio kapelicu smještenu odmah uz dom. Mogao sam joj vidjeti samo krov i zvonik jer je ostatak bio zatrpan snijegom. Zapitao sam se nismo li možda pogriješili godišnje doba, jer sve je upućivalo na zimske uvjete.

Prema dolini smo krenuli žustrim, gotovo trčećim korakom, spuštajući se niz laganu sniježnu padinu što se pružala sve do početka ''Tominškove poti'' i putu ''Čez prag''. Sunce se na zapadu već počelo spuštati prema obzoru, i crvenkasti su zraci obasjali sniježnu površinu oko nas. Nije nam još ostalo mnogo vremena do sumraka.

Negdje pred kraj sniježne padine, pred sobom smo ugledali dva poznata lika što su se žustro uspinjala prema nama. Bili su to naši prijatelji, penjači, Toni i Andrej. Kratko smo s njima popričali i saznali kako su ne računajući na toliki snijeg, svu zimsku opremu ostavili u Rijeci. Zato smo im prije nego smo pošli dalje, uručili svoje cepine i poželjeli im mnogo sreće na sutrašnjem usponu.

Malo nakon toga prešli smo granicu snijega i zakoračili Tominškovom poti u pravcu male bijele točkice daleko pod nama - Aljaževom domu. Staza je cijelom dužinom tekla kroz stijenu i iako nije bila teška, zahtijevala je punu koncentraciju i time nas užasno zamarala. Nakon tri sata hoda i nekoliko dužih i kraćih odmora, spustili smo se do granice šume. Sada je sunce već odavno zašlo iza horizonta i polako se spuštala noć. Ipak, odlučili smo se još jednom odmoriti, a onda zadnju dionicu puta koja je bila mnogo lakša od predhodne preći što brže možemo. Put se ovdje proširio i postao manje strm te smo dalje s lakoćom mogli dosta brzo hodati. Pola sata kasnije bili smo tristotinjak metara niže i zakoračili makadamskim putem uz potok, na samom dnu doline. Uskoro smo prošli i pokraj spomenika ''Sponka'' i znali da pred sobom imamo još samo petstotinjak metara do doma. Svjetlosti je sada bilo vrlo malo, tek dovoljno da vidimo put pred sobom i da smo u ovom trenutku još uvijek bili negdje na Tominškovoj poti sigurno bi morali posegnuti za baterijskim svijetiljkama. Pri osvjetljavanju puta su nam pripomogle i brojne krijesnice što su se rojile svuda oko nas. Hodajući tako laganim korakom smišljali smo kako li će samo biti iznenađeni domar i ostali u domu koji su nas s nevjericom gledali kada smo ih na odlasku obavijestili o planu da osvojimo Triglav i vratimo se natrag u roku od 12 sati, kada nas ugledaju na vratima.

I bili su iznenađenji. Baš kada su mislili kako više nitko neće doći u dom, i spremali se da pogase svjetla, mi smo banuli na vrata. Bili su sretni što smo se vratili živi i zdravi i ujedno uspjeli ostvariti naš plan. Poslužili su nas toplim čajem i posjeli u kuhinju ispitujući nas o doživljajima sa uspona. Nakon nekog vremena smo se pozdravili, spakirali svoje stvari i odvezli autom do obližnjeg mjesta Mojstrana gdje smo na parkingu i prespavali. Slijedećeg dana vratili smo se po naša dva prijatelja koji su još tog jutra bili na putu prema vrhu, i svi se zajedno uputili natrag u Rijeku, s predivnim uspomenama i željom da uspon slijedeće godine ponovimo.

Boris Volkmann

BACK