EUSEBIJE: ISTORIJA CRKVE
Preveo sa ruskog: Slobodan Prodić
KNJIGA ČETVRTA
1. glava
O tome koje upravljao crkvama u Rimu i Aleksandriji (Trajan, 108-116. godina)
Oko dvanaeste godine vladavine cara Trajana, upokoji se nedavno spomenuti episkop Aleksandrije. Četvrti koji je posle apostola bio na toj službi je Prim 1 . Te godine je episkopa Evaresta, koji je crkvom u Rimu upravljao osam godina, nasledio Aleksandar, peti prejemnik Petra i Pavla 2 .
1. Dvanaesta godina vladavine imperatora Trajana je 109. godina, a početak Primovog episkopstva po arhiepiskopu Sergiju (Spaskom) je 107. godina. Prim je bio na čelu crkve u Aleksandriji do 119. godine.
2. Evarest - episkop Rima (100-109. godina). Njegov naslednik je Aleksandar I (109-119.).
2. glava
O tome šta je Judeje snašlo u to vreme
Crkva Spasitelja našeg jačala je iz dana u dan dok su nevolje i bede Jevreja neprekidno smenjivale jedna drugu. Osamnaeste godine vladavine cara Trajana Jevreji su podigli novi ustanak u kome poginu mnogo ljudi. U Aleksandriji, u drugim delovima Egipta i i u Kirinieji, oni (Jevreji), kao vođeni nekim duhom meteža, ustremiše se na Grke, koji su živeli zajedno sa njima 1 . Ustanak je rastao, a već sledeće godine izbi veliki rat. Egiptom je tada upravljao Lup. U prvom boju Jevreji nadvladaše, a Grci, bežeći u Aleksandriju, napadoše one Jevreje koji su živeli u tom gradu. Jevreji iz Kirineje tada počeše da pljačkaju po Egiptu. Njih je predvodio Lukas. Oni su tada opustošili i Nom 2 . Impe-rator tada na njih posla Marcija Turbona, sa vojskom, brodovima i konjicom. Turbon je vodio dug i uporan rat. Mnogo puta se upuštao u borbe, te je porobio i ubio na hiljade Jevreja, ne samo onih u Kirineji, nego i onih iz Egipta a koji su došli kao pomoć Lukasu. Imperator, misleći da reši problem u Mesopotamiji, naredio je Luciju Kvintu da protera Jevreje iz te oblasti. Lucije, idući sa vojskom, istrebio je veliki broj tamošnjih Jevreja, zbog čega ga je imperator naznačio za upravitelja Judeje 3 . Tako o tome kazuju i drevni grčki istoričari koji su pisali o tom vremenu.
1. Kirineja je zapadno od Misira. Delom u Kirineji, a delom u Misiru bilo je mnogo Jevreja koji su se doselili. Kao što svedoči Dijon Kasije, Jevreji su u to vreme samo u Kirineji pobili 220 hiljada ljudi; a na ostrvu Kipar, predvođeni Artemijonom, ubili su 240 hiljada ljudi. O tome piše i Orozije.
2. Nom - oblast u starom Misiru.
3. Ustanak Jevreja započeo je 116, godine u Mesopotamiji, a zatim je prenet i u Egipat. Lucije Kvint, koji je ugušio ustanak, bio je Mavar; komandovao je berberijskom konjicom u Trajanovoj armiji. Nakon ugušenja ustanka naznačen je za prokuratora Judeje. Nemiri koje su izazvali Jevreji naročite razmere dobijaju u Kirineji, gde ih je predvodio izvesni Lukas, koji je sebe proglasio za cara. Pod njegovim vođstvom Jevreji napadaju Grke u svom gradu, a onda kreću u Aleksandriju. Prefekt Egipta - Lup, sa nevelikom vojskom koja je bila uz njega, nije mogao da izdrži napad i povlači se iz Aleksandrije. 117. godine radi ugušenja ustanka poslat je Turbon sa vojskom i flotilom. On je opseo Aleksandriju i kroz nekoliko meseci zauzeo je grad.
3. Glava
Ko je branio veru u vreme Adrijana (Adrijan, 117. godina)
Nedostajalo je šest meseci da se navrši punih dvadeset godina (dvadeset i dve godine - prema prevodu ep. Gavrila) vladavine imperatora Trajana. Posle njega vladao je Elije Adrijan 1 . Njemu se sa apologijom obraća Kodrat, koja je sastavljena u zaštitu naše vere jer su neki zlobnici nastojali da ne bude mira za Crkvu. To delo i danas čuvaju mnogi od braće, a imamo ga i mi. Ono na blistav način svedoči o uzvišenom umu i apostolskom pravoverju Kodrata. O tome kako je on živeo, moguće je suditi po njegovim rečima: „Dela Spasitelja našeg svagda su bila očevidna jer su istinita; ljudi koje je On iscelio, koje je On vaskrsao, živeli su dugo nakon Njegovog stradanja i vaskrsenja, a neki su živi i danas...". Takav je bio Kodrat. Aristid, čvrsti sledbenik naše vere, podobno Kodratu, takođe je poslao Apologiju imperatoru Adrijanu 2 . I to delo danas mnogi imaju kod sebe 3 .
1. Elije (Jelije) Adrijan - rimski imperator (117-138. godina).
2. Pretpostavlja se da je ta Apologija nastala 124. godine. Njen tekst u celosti
nije sačuvan. Nemački istoričar F. Funk piše: „Prema sirijskom tekstu apologije koja je data Antoniju Piju, prema Jevseviju i po jednom nedavno otkrivenom jermenskom fragmentu, može se pretpostaviti da je ona zapravo predata Adrijanu. Konačno rešenje kome je ona zapravo upućena, još uvek nije moguće precizno odrediti..." (F. Funk, „Istorija hrišćanske Crkve od apostolskih vremena do danas", Moskva, 1911, str. 92 /na ruskom/).
3. Neki misle da će Kodrat, apostolski učenik, koji je ujedno imao i dar proroštva (Jevsevije, 3. knjiga, 27. Glava) biti onaj episkop Atine o kome Jevsevije Govori u 4. knjizi, 23. Glavi ( Cave Hist . vol 1. pag . 32 ad annum Christ . 123). Osim navedenih reči nemamo ništa više od njegove Apologije, i ako je bila u celosti sačuvana do sedmog veka (R hot . so d . 162). Isto tako nemamo ni Aristidovu
4. glava
O rimskom i aleksandrijskom episkopu za vladavine Adrijana (Adrijan, 117-120. godina)
Treće godine vladavine imperatora Adrijana upokoji se Aleksandar koji je deset godina bio episkop Rima. Njegov prejemnik bio je Ksist 1 . U Aleksandriji, oko tog vremena, u desetoj godini svoje službe upokoji se Prim. Njegov prejemnik bio je Just 2 .
1. Ksist - episkop Rima (119-128. godina).
2. Just - episkop Aleksandrije (119-130. godina).
Jerusalimske starešine od Spasitelja do vremena
o kome se Govori (Adrijan, 129-131. godina)
Spisak jerusalimskih episkopa koji bi govorio o vremenu njihove službe nigde nisam našao (govore da oni nisu bili dugovečni). Iz pismenih izvora saznao sam da je do Adrijanove opsade Jerusalima bilo njih petanest koji su prejemstveno sledili jedan za drugim, da su poreklom bili Jevreji i da su Hristovo učenje iskreno primili tako da su po mnogima zaista bili dostojni episkopstva koje im je povereno. Crkva se tamo mahom sastojala od Jevreja koji su poverovali (u Hrista), počev od apostola pa do onih koji su doživeli spomenutu opsadu, kada su Jevreji, napadnuti od Rimljana, bili silno poraženi 1 . Kako od tog vremena nije bilo episkopa koji su poticali od onih iz obrezanja, to je potrebno nabrojati sve počev od prvog: Jakov, brat Gospodnji, zatim - Simeon, Just, Zakhej, Tovija, Venijamin, Jovan, Matij, Filip, Seneka, Just, Levij, Jefrem, Josif i poslednji - Juda. To su episkopi Jerusalima koji su poticali od onih iz obrezanja 2 . Dvanaeste godine Adrijanove vladavine, Ksint koji je deset godina bio episkop Rima, a njegov prejemnik beše Telesfor 3 . Nakon godinu i nekoliko meseci predstojatelj crkve u Aleksandriji postao je Evmen, šesti po redu, nakon smrti svoga prethodnika koji je tamošnjim crkvama upravljao jedanaest godina 4 .
1. Ustanak Jevreja bio je 131-133. godine. Nakon tog ustanka Judeja je opustela jer je izginulo više od 500.000 ljudi.
2. U spisku koji navodi Jevsevije i u spisku koji daje arhiep. Sergije („Puni m e secoslov Istoka", II tom, Moskva, 1876 /na ruskom/), na koji se orjentišu hronološha svedočenja u savremenim komentarima, primetne su određene razlike. Tako, na primer, u spisku arhiep. Sergija odsustvuje episkop Jefrem, koji je na trinaestom mestu prema Jevseviju, tako da spisak episkopa Jerusalima prema delu arhiep. Sergija izgleda ovako: Jakov Pravedni (33-62. godina), sveti Simeon (62-107.), Just (107-111.), Zakhej (devet godina), Tovija (dve godine), Venijamin (dve godine), Jovan I (dve godine), sveti Matej (jedna godina), Filip (124. godina), Seneka (jedna godina), Just II (pet godina), Levij (dve godine), Josif (je-dna ili pet godina), Juda ili Kirijak (135. godina).
Starešine Crkve koje su živele posle razaranja Jerusalima nosili su ime episkopa tog Grada ali tamo nisu živeli nego u Peli. Samo zbog toga što je njihovo stado bilo iz Jerusalima, n o sili su i to ime.
3. Telesfor - episkop Rima (128-139. godina).
4. Evmen - episkop Aleksandrije (130-139. godina)
6. glava
O onome šta se dešavalo sa Jevrejima za vladavine cara Adrijana
Tada Jevreji ponovo podigoše ustanak 1 . Rut, upravitelj Judeje, sa vojskom koju mu je imperator dao u pomoć, bez žalosti je, koristeći se bezumljem Jevreja, pobio na hiljade muškaraca, žena i dece 2 , a njihovu državu, po zakonima rata, porobi. Vođa Jevreja tada je bio čovek po imenu Barkoheba 3 , što znači „sin zvezde". On je inače bio ubica i razbojnik, a želeo je da sebe svojim sledbenicima prikaže kao neko svetilo koje je sišlo s neba. Osamnaeste godine Adrijanove vladavine beše veliki rat. Trajala je opsada Betfere (Bitira) - veoma utvrđenog grada nedaleko od Jerusalima. Ustanici su ginuli od gladi i žeđi. Vinovnik tog bezumlja doživeo je zasluženu kaznu, a po odredbi Adrijana, čitavom narodu bilo je zabranjeno da od tada kroče na zemlju u okolini Jerusalima, pa čak i da gledaju na rodno mesto 4 . To piše i Ariston iz Pele 5 . Tako zapusteše jevrejski gradovi. Niko od starih žitelja ne ostade, a na njihovo mesto d o đoše strani narodi. Tu je zatim podignut rimski grad sa drugim imenom; njega su zvali Eliej (Jelija) u čast imperatora Elija Adrijana. Tamošnja crkva, sastavljena od onih koji potiču iz neznaboštva, na svom čelu je imala episkopa Marka 6 .
Apologiju, i ako je bila u životu za vreme Jeronima i Jevsevija, pa i malo poznije.
1. Jevsevije ne kazuje zašto su se Jevreji bunili. Kao što govori Spartijan u životopisu Adrijana (13. Glava), Adrijan je branio Jevrejima obrezanje, da bi im se na taj način istrebila narodnost i da se izmešaju sa drugim narodima. A kao što Govori Dijon Fasije (69, 12), Adrijan je imao nameru da u Jerusalim naseli strane narode, a to je bilo krivo Jevrejima i zbog toga su podigli bunu.
2. Po rečima Dijona Kasija (69, 14) onda je stradalo do 580 hiljada Jevreja, koji su uhvaćeni sa oružjem u ruci, osim onih koje je pomorila Glad i bolest. Srušeno je 50 gradova i 985 jevrejskih sela.
3. Barkoheba (Bar-kohba) - ime koje je uzeo izvesni Simeon, koji je sebe predstavljao kao mesiju, te je postao vođa jevrejskog ustanka. Nemamo sačuvane pouzdane podatke i njemu. 135. godine, kada su Rimljani zauzeli grad Befer, on je ubijen a njegova glava je preneta u rimski logor. Po predanju, Barkoheba je kažnjavao hrišćane jer ga nisu priznavali za mesiju.
Var-Koheka, sin zvezde, verovatno je pre toga bio Simon jer i danas se nalaze novci pod tim imenom. Posle zlosretnog ustanka prozovu ga Judeji Var-Kociba, tj. sin laži. Ubili su ga kao lažnog mesiju.
4. Neki istoričari kazuju da je Jevrejima bilo dopušteno samo jednom Godišnje da dođu u Jerusalim i to na onaj dan kada je Grad razrušen. Time im je davana prilika da se isplaču. U kasnija vremena to im je dopuštano za novac.
5. Ariston iz Pele - autor nesačuvanog apologetskog dela „Dijalog Papiska i Jasona", u kome, po svedočenju Klimenta Aleksandrijskog, hršnćani dokazuju Jevrejima da su starozavetni proroci svedočili o Hristu. Ariston je 132. godine napisao i delo o ustanku Barkohebe.
Ariston je iz grada Pela. On je napisao jednu knjigu pod imenom „Razgovor između Jasona i Papiska ", i tu je izložio stradanje Jevreja u Bitiru u vreme opsade (O rig . Lib . 4. Contra Celsum ). No danas se zna samo za predgovor kroz dela Kiprijana.
6. Marko je postao episkop Jerusalima 135. godine.
7. glava
Ko su bili vođe lažne nauke u to vreme (Adrijan, 135. Godina)
Poput sjajnih zvezda sijale su crkve po čitavoj vaseljeni. Vera u Spasitelja i Gospoda našeg Isusa Hrista širila se među svim ljudima, a onda je demon, mrzitelj dobra i neprijatelj istine, protivnik čovekovog spasenja, napao na Crkvu, pustivši na nju razne zamke. Pre toga on je podizao progone, a sada, lišen te mogućnosti, koristio je obmanjivače da bi prevario duše ljudi. Izmišljao je različite prevare, prikrivajući se iza imena naše vere, da bi hvatao ljude i odvlačio ih u pogibelj. Od Menandra, naslednika Simona, o kome smo već govorili, izađe zmijopodobna jeres kroz usta Saturnina 1 , koji je rodom iz Antiohije i Vasilida 2 , aleksandrijca. Jedan u Siriji, a drugi u Egiptu, otvoriše škole bogomrske jeresi. Irinej govori da je Saturnin ponovio većinu laži koje je izrekao Meneandr, a da se Vasilid, pozivajući se na nešto neizrečeno, zanosio mišlju u nemogućnost da se njegovo učenje kaže rečima te je smišljao čudovišne priče za svoju nečasnu jeres. Tada su mnogi crkveni pisci branili veru. Neki od njih ostaviše i za buduće naraštaje svoje spise - silno oružje protiv pomenutih jeresi. Do nas je došlo delo znamenitog pisca tog vremena - Agripe Kastora, koji opovrgava Vasilida, pokazujući svu laž njegovog učenja. Razotkrivajući tu laž, Agripa kaže da je Vasilid sastavio 24 knjige na Jevanđelje 3 , da je izmislio neke proroke Varkavu, Varkofa i druge, a koji nikada nisu ni postojali, i da je iskoristio ta varvarska imena da time pridobije ljude za sebe. On uči da treba jesti idolske žrtve i da se treba odricati vere u vreme progona. Poziva, sledeći za Pitagorom, na petogodišnje ćutanje onih koji dolaze k njemu. Napomenuvši i druge slične primere, pomenuti pisac je prevashodno analizirao i ukazao na zablude Vasilidove jeresi. Irinej piše da je u to vreme živeo i Karpokrat 4 otac druge jeresi - gnostika. On nije u tajnosti, kao Simon, nego se javno bavio magijom kao nekakvim velikim delom, hvaleći se tim svojim umećem i zajedničarenjem sa demonima. Oni su učili da oni, koji žele da se u potpunosti predaju njihovoj misteriji, da treba da čine sramna dela pošto je to jedini način da proniknu u tajne. Uz pomoć takvih slugu, zluradi demon je hvatao ljude u večnu pogibelj, a neznabošcima je dao mogućnost da hule na reč Božiju. Iz toga se i pojavila tvrdnja, raširena među neznabošcima, da mi stupamo u neprirodne i ogavne veze sa majkama i sestrama i da jedemo ljudsko meso. Sve to, istina je, ne potraja dugo jer istina je silna i njena svetlost vremenom nadjača tamu. Nove zamke neprijatelja rušene su njihovim postupcima: jeresi su smenjivale jedna drugu, a učenja su propadala pretvarajući se u nebrojene misli, smešne i samim jereticima. Tada je Crkva još više rasla, i Istina je ozarila i Grke i varvare. Vremenom iščeznuše klevete na našu veru, i naše učenje ostade jedinstveno i opštepriznato jer je svojom uzvišenošću prevazilazilo sve drugo. Danas se niko ne osmeljuje da huli našu veru, niti da kleveće na nju kao što su to nekada činili naši protovnici.
Uostalom, i u to vreme izađoše sa svojim delima nebrojeni borci koji su usmeno i pismeno opovrgavali bezbožne jeresi.
1. Saturnin (Satornil) - jeresijarh, gnostik, učenik Menandra. Rodom iz Antiohije. Svoje učenje širi u vreme imperatora Adrijana. Pogl. - „Protiv jeresi", 1,24, 1.
2. Vasilid - jeresijarh, gnostik. Rodom iz Sirije. Živeo i učio u Aleksandriji oko 125-130. godine. Njegovo učenje je došlo do nas kroz dve redakcije: kroz dela Ipolita Rimskog (pogl. - „Filosofumen", VII , 20-27) i kritički pregled Irineja Lionskog („Protiv jeresi", I , 24, 2-8). Ti istočnici često protivreče jedan drugom. O Vasilidu i njegovom učenju: V. V. Bolotov, „Lekcije iz istorije drevne crkve" II tom, str. 197-209; F. Funk, „Istorija hrišćanske crkve...", 75.
3. Jevsevije ne navodi o kom je Jevanđelju reč. Verovatno ih je Vasilid iisao na svoje Jevanđelje jer se Govori da je on razlagao jevanđeosku istoriju.
4. Karpokrat (Harpokrat) - aleksandrijski gnostik iz prve polovine II veka. O njegovom učenju se može govoriti kroz dela Irineja Lionskog („Protiv jeresi", I , 25). Karpokratovo učenje u početku prihvata neveliki broj ljudi koji su sebe smatrali za posvećene. 155-165. godine u Rimu se pojavljuje njegov sledbenik Marcelina, koja je uspela da u jeres uvuče mnoge od hrišćana. Karpokratov sin Epifanije, bio je pribrojan među bogove, i postao je objekat poklonjenja u vreme posebnih praznika na ostrvu Kefalonija.
8. glava
O najčuvenijim crkvenim piscima tog doba
Među tim ljudima beše i Egezip, koga smo pomenuli u više navrata, preuzimajući iz njegovih spisa predanja o apostolskim vremenima. On u pet knjiga svojih „Zapisa" jednostavnim rečima izložio tačno predanje o apostolskoj propovedi, a takođe je i govorio o vremenu u kom je živeo i kakve su počasti tada davate idolima: „Neznabošci su podizali kenotafe i hramove, onako kako to čine i danas. Među te sluge spada i Antinoj, sluga kesara Adrijana, koji je živeo u naše vreme i u čiju čast se organizuju Antinojeve igre 1 . Adrijan je osnovao grad u čast tog mladića i nadenu mu Antinojevo ime, a takođe je osnovao i kolegijum proroka...". Tada je živeo i Justin, iskreni ljubitelj istina filosofije. Učio se kod Grka i zanimao se njihovim naukama. I on govori o Antinoju: „Potrebno je spomenuti i Antinoja koji je živeo u naše dane, koga su svi u strahu poštovali kao boga mada su znali i ko je, i odakle je..." 2 . On kazuje i o tadašnjem ratu u Judeji: „U sadašnjem judejskom ustanku, koji predvodi Barkoheba, žestoko je kažnjavao hrišćane ako se ne odreknu Hrista i ako Ga ne hule..." 3 . Justin piše da se od grčke filosofije u veru Hristovu nije obratio bez razmišljanja, nego rasuđujući o tome, i kaže: „Ja sam voleo Platonovo učenje, ali slušajući kako kleveću hrišćane i kako se oni (hrišćani) ne plaše smrti, pomislih da je nemoguće da takvi ljudi žive u porocima i nasladi. Čovek koji voli nasladu, neuzdržanje i koji smatra za dobro da se jede čovečije meso, može li on pozdravljati smrt kao izbavljenje od strasti? Zar takav čovek neće, po svaku cenu, nastojati da produži život na zemlji i da se naslađuje, a ne da dolazi i da bude kažnjen..." 4 .
On takođe piše da je Adrijan dobio od Serenija Granijana 5 , znamenitog namesnika, pismo o hrišćanima koje progone bez ikakve optužbe, samo na poziv mase, da im sude i da ih kažnjavaju. Imperator je tada kao odgovor napisao Minuciju Fundanu 6 , prokonzulu Azije, da se niko ne osuđuje bez dokaza. Justin prilaže i kopiju tog pisma na latinskom, prevodeći ga ovako: „Mogli bi tražiti sebi suda na osnovu velikog i preznamenitog kesara Adrijana, oca vašega; nego mi tražimo suda ne toliko po zapovesti Adrijana, koliko po tome što smo uvereni da je naša molba pravična" 7 . Zatim pomenuti pisac navodi kopiju na latinskom, koju smo mi kako smo umeli preveli na grčki.
1. Antinoj - mladić iz Vitinije, ljubimac imperatora Adrijana. Udavio se u Nilu 130. godine. U njegovu čast je osnovan grad po imenu Antinopolj. Takođe je podignut i hram, statue, iskovan novac. Najčešće je izobražavan sa svim atributima Dionisa.
Ove igre što ih zavede car Adrijan u čast svom ljubimcu Antinoju, držane su svake pete Godine u Mantineji - u Arkadiji (Te rtul . de coron . s.13). Grad Antinopolis, koji podiže isti kesar 122. Godine nalazio se u srednjem Misiru, nedaleko od Nila k istoku.
2. Justin Filosof, , A pologija" I 29
3. Or. s it . 31.
4. Justin Filosof, ,Apologija", II, 12.
5. Kvint Licinije Silvanije (Serenij) Granijan - prokonzul Azije.
6. Minucij Fundan - prokonzul Azije (124-125. godina), prijatelj i sabesednik Plinija Mlađeg i Plutarha.
7. Justin Filosof, „Apologija", I , 68.
9. Glava
Adrijanovo pismo o tome da se hrišćani
ne smeju napadati bez suda
„Minuciju Fundanu. Dobio sam pismo od Serenija Granijana, čoveka poznatog, tvoga prethodnika. Kazuje mi o nečemu o čemu se ne može prećutati: ne valja da ljudi žive a da ne znaju za mir i da su svagda na meti klevetnika. Ako žitelji provincije mogu dokazati svoje optužbe protiv hrišćana i o tome mogu da kazuju pred sudom, to neka se tamo (na sudu) i čini a ne na trgovima i vikanjem mase. Priliči ti da se dobro upoznaš sa tim optužbama. I ako se optužbe dokažu, tek tada odredi kaznu za prestup. Ali, zaklinjem te Heraklom, ako neko podiže optužbe bez razloga, tada te klevetnike ne ostavljaj bez kazne" 1 . Tako glasi Adrijanov odgovor.
1. Or. s it . 69.
10. Glava
O tome ko su bile starešine crkvi u Rimu i Aleksandriji
za vreme vladavine Antonina (Antonin, 135. Godina)
Adrijan je vladao dvadeset i jednu godinu. Njegov naslednik je bio Antonin 1 , koji je prozvan Blagočestivi. Prve godine njegove vladavine upokoji se Telesofor, nakon jedanaest godina svoje službe, a episkop Rima postade Higin 2 . Irinej kazuje da je Telesofor mučenički postra dao, a takođe kazuje i o tome da je u vreme episkopa Higina u Rimu bio i izvesni Valentin 3 , osnivač jeresi, i Kerdon 4 , kolovođa markionove zablude 5 . Evo šta piše Irinej:
1. Antonin (Antonij Pij) - rimski imperator (138-161. godina).
2. Higin (Igin) - episkop Rima (139-142. godina).
3. Valentin (umro oko 161. godine)- jedan od najvećih predstavnika aleksandrijske gnose. Živeo je u Aleksandriji. Oko 140. godine dolazi u Rim, gde je učio među hrišćanima. Po predanju, pretendovao je na mesto episkopa u Rimu. Zatim odlazi na Kipar. U Rimu ili na Kipru, pouzdano se ne zna, dolazi do definitivnog raskida sa Crkvom. Uticaj njegovog učenja bio je snažan i kroz razne forme se sačuvao sve do VI veka. Protiv njega pišu Irinej Lionski i mnogi drugi.
4. Kerdon - jeresijarh. Rodom iz Sirije. Pojavio se u Rimu u isto vreme kada i Valentin (krajem tridesetih godina II veka). Nema pouzdanih podataka o njegovom učenju. Ostao je poznat najviše kao učitelj Markiona.
5. Markion - najpoznatiji jeresijarh II veka. Rodom iz Sinopa (Mala Azija). Po predanju, njegov otac je bio episkop tog grada. Oko 140. godine dolazi u Rim i postaje Kedronov učenik. Markion nije razvio originalno učenje, ali se za razliku od drugih gnostika, nije ograničavao filosofskom problematikom te se obraćao ka pitanjima iz crkvenog života. Smisao hrišćanstva video je u odricanju od jevrejskog duha, a cilj Novog Zaveta po njemu je da zameni Stari Zavet. Učinio je reviziju Novog Zaveta, sačuvavši iz njega samo Poslanice apostola Pavla, koga je smatrao protivnikom Jevreja, i dela jevanđeliste Luke -
Jevanđelje i Dela apostolska (mada je i te knjige podvrgao svojoj redakciji izbacivši iz njih ono što je, po njegovom mišljenju, bilo dodatak koji su načinili Jevreji). Na taj način, u borbi sa „markionovom zabludom" bilo je postavljeno pitanje o kanonu Novog zaveta. Za Markionovo učenje karakterističan je krajnji dualizam i doketizam. U oblasti etike Markion je sledio najstroža asketska pravila. Oko 144. godine bio je odlučen od Crkve. Protiv njega su pisali gotovo svi Crkveni pisci II - IV veka.
11. Glava
O vođama jeresi tog doba
„Valentin je došao u Rim u vreme Higina, ime je stekao u vreme Pija i nastavio je do Aniketa. Kerdon, prethodnik Markiona, takođe se pojavio u vreme Higina, devetog episkopa. On je došao u crkvu, prineo javno pokajanje, ali je imao drugačiji način života tako da se opet kajao, ali nije održao datu reč i bio je izopšten od crkve..." 1 . Tako piše u III knjizi, a u I knjizi istog dela kazuje: „Izvesni Kerdon, ishodeći iz toga što je prihvatio učenje Simona (a došao je u Rim u vreme Higina, devetog episkopa), učio je da Bog koji je dao zakon, nije Otac Gospoda našeg Isusa Hrista... Ovo učenje posle njega je prihvatio Markion, koji je rodom iz Ponta. On je zatim dalje razvio to bogohulno učenje..." 2 .
Irinej je veoma ubedljivo razotkrio pogibeljno učenje koje je širio Valentin, poredeći ga sa zveri koja vreba iz zasede. Njegov savremenik, kako kazuje Irinej, bio je i neki Marko 3 , veoma vešt u mađioničarskim veštinama. Irinej ovako opisuje njegove ogavne misterije: „Oni pripremaju bračnu postelju i obavljaju posvećenje, prouznoseći nad čovekom (koji se posvećuje) nekakva zaklinjanja; govore da je to duhovni brak koji je podoban nebeskom savezu koji imaju nebeske sile 4 . Drugi su posvećenje vršili uz pogružavanje u vodu i izgovaranje reči: U ime nepostižnog Oca, u ime istine koja je mati svemu i svačemu, u ime Isusa koji je sišao. Neki pri tome kazuju i jevrejske reči da bi ostavili jači utisak..." 5 .
Higin je bio episkop Rima četiri godine, a na njegovo mesto dođe Pij 6 . U Aleksandriji, posle Evmena koji je trinaest godina bio episkop toga grada, izabran je Marko 7 koji je tu službu vršio deset godina. Nakon njega je došao Keladion 8 . U Rimu, posle Pija, koji se upokoji nakon petnaest godina, za episkopa je postavljen Aniket 9 . Egezip kazuje da je on u njegovo vreme došao u Rim, i da je tamo ostao do vremena episkopa Eleftera 10 . U to vreme najčuveniji je bio Justin, koji je štitio reč Božiju u filosofskoj odeždi 11 i kroz svoje spise se borio za veru. On je napisao knjigu protiv Markiona, gde naglašava da ona nastaje još u vreme kada je Markion bio živ, i kaže: „Markion iz Ponta i sad uči lakoverne da je on nekakav bog koji je veći od Tvorca. U čitavom rodu čovečijem našao je ljude koji uz pomoć demonske sile (nagovara) da bogohule i da odbacuju istinu o tome da je Tvorac sveta i Otac Hrista. Uče da je svet stvoren od nekog drugog boga koji je veći od Tvorca. Sebe vole da nazivaju hrišćanima, varajući tako lakoverne; isto tako nazivaju se i filosofima..." 12
U zaključku on dodaje: „Postoji kod nas i delo protiv svih jeresi koje su se pojavile; ako ga želite, mogu vam ga dati na čitanje..." 13 .
Taj Justin se mnogo trudio u raspravama sa Grcima. On se obratio i imperatoru Antoninu Blagočestivome, i rimskom Senatu, sa spisima koji su nastali u zaštitu naše vere. Živeo je u Rimu, a u Apologiji govori o sebi, ko je i odakle je.
1. Irinej Lionski, „Protiv jeresi", III , 4, 3.
2. Or. s it, I, 27.
3. Marko (druga polovina II veka) - učenik gnostika Valentina. Pripada drugoj generaciji tih jeretika. Nema pouzdanih svedočanstava o njemu. Zna se da je rodom iz Egipta, da je učio u Aziji i da je njegovo ime bilo poznata na Zapadu.
4. Po mišljenju Gnostika, pristalica Valentina, nalazilo se trideset eona u pliromi, tj. gornjem vazduhu, od kojih su jedni muškog a drugi ženskog pola.
5. Irinej Lionski, „Protiv jeresi", I , 13.
6. Pij - episkop Rima (142-157. godina).
7. Marko - episkop Aleksandrije (143-153).
8. Keladion - episkop Aleksandrije (154-167. godina).
9. Aniket - episkop Rima (157-168. godina).
10. Elefter - episkop Rima (177-190. godina). Njegov prethodnik bio je Soter (168-176. godina), koji je nasledio episkopa Aniketa.
11. Poznato je da je sveti Justin i po prelasku u hrišćanstvo nosio filosofsku mantiju, i u tom se ugledao na ostale neznabožačke filosofe koji su primili hršićanstvo. Ta im je odeća davala priliku da se upuštaju u razgovor sa neznabošcima, kako bi ih upoznali sa Hristom.
12. Po spisima Justina, koji su nedavno štampani, navedene reči se nalaze u Prvoj Apologiji. Pogledati: „ Patres apostolici " e dit . Ra ris , XXVI , ra g . 232.
13. Nepoznato je o kom je delu reč
12. glava
O Justinovoj Apologiji koju je predao caru Antoninu
„Samodršcu Titu Eliju Adrijanu, Antoninu blagočestivome, kesaru avgustu, sinu Verisimovom, filosofu; Luciju, rsfenome sinu kesara filosofa, usinovljenom od blagočetivoga, ljubitelju znanja; sveštenom Senatu i čitavom narodu Rima.
Obraćam se sa molbom za ljude koji su nepravedno optuženi, Justin, sin Priska Vakhijevog, poreklom iz Flavije - Neapolja 1 , u Siriji Palestinskoj..." 2 .
Taj imperator dobio je slične molbe i od druge naše braće, koja su živela u Aziji, i koja su trpela od lokalnog stanovništva razne progone. Taj car obratio se azijskoj opštini ovim rečima 3 :
1. Flavija-Neaopolj, tada Glavno mesto Samarije, koje se ranije zvalo Sihem.
2. Justin Filosof, „Apologija", I , 1, 1 - U tekstu koji navodi Jevsevije i tekstu koji srećemo kod samog Justina postoje izvesne razlike. U Justinovom tekstu reč „filosof" u vezi sa Lucijevim imenom stoji u obliku φιλοσοφω, i na taj način odnosi se na samog Lucija, dok se kod Jevsevija susreće u obliku φιλοσοφου, i odnosi se na kesara, Lucijevog oca. Ta razlika objašnjava se kao slučajna greška, mada može imati i ozbiljnije tumačenje. Pored imperatora Antonija, Apologija imenuje i dva druga adresanta, posinka Marka i Lucija Vera. Marko Aurelije, budući rimski imperator (161-180. godina), nazvan i Najpravedniji (Verisim). Taj naziv mu daje Adrijan, ali posle smrti Adrijana, kada je on već primio ime Marko Avrelije, on ne zaboravlja na svoj nadimak tako da ga srećemo na monetama iz vremena njegove vladavine. Lucij Ver je budući savladar (do 169. godine) sa Markom Avrelijem. Ako se naziv „filosof" odnosi na Marka Avrelija, to je potpuno opravdano jer se još od mladosti upoznao sa filosofskim naukama, a ako se odnosi na Lucija Vera, to je tada iz čiste kurtoazije. I sam Jevsevije je znao da se Lucnje Ver odlikovao raspusnim životom i da se nije interesovao za filosofiju tako da nije mogao zaslučiti taj naziv ljubitelja mudrosti. Jevsevije zato to ime upućuje na Lucijevog oca, Elija Vera, bliskog prijatelja imperatora Adrijana, čoveka koji je cenio umetnost, literaturu i filosofiju. Imperator Adrijan je Eliju iz ljubavi podario titulu kesara i naznačio ga za svog naslednika. Elije umire pre Adrijana, a njegovog sina Lucija, Adrijan prihvata kao svog sina i naslednika.
3. Po mišljenju V. V. Bolotova reč je o saboru predstavnika gradova jednog dela Azije u Efesu - pom. delo, 2. tom, str. 83.
13. glava
Pismo Antonina upućeno azijskoj opštini po pitanju hrišćana
„Samodržac, kesar Marko Aurelije Antonin. Avgust, Jermenin, vrhovni žrec (prvosveštenik), narodni tribun po petnaesti put i konzul po treći put, pozdravlja azijsku opštinu (sabranje).
Znam da i sami bogovi brinu o tim ljudima (hrišćanima). I mnogo više nego li vi, oni (bogovi) mogu da kazne ljude koji ne žele da im se poklone. Oni, kojima vi ne dajete mira, vi samo još više jačate u njihovoj veri, mada ih optužujete za bezbožnost. Dopustimo da pre optužbi na njih bude slobodan izbor jer njima nije strano da umru za svog Boga. Zbog toga oni i odnose pobedu, i spremni su svagda da daju svoju dušu nego li da učine ono što tražite od njih. Što se tiče zemljotresa koji su bili i koji još traju, umesno je napomenuti da pri takvim nesrećama vi svaki put padate duhom, i zato, uporedite svoje ponašanje sa njihovim. Oni su puni nade u Boga, a vi sve ređe služite bogovima. I znajući da ste takvi, vi progonite hrišćane koji služe Bogu. Zastupajući se za njih, mnogi upravitelji provincija pisali su našem božanstvenom ocu, i on im je odgovorio sa pozivom da se hrišćani ne uznemiravaju osim ako se dokaže da nisu nešto smišljali protiv državne vlasti. Meni su o njima mnogi govorili i ja sam uvek odgovarao kao i naš otac. I zato, ako neko uporno nastavi da napada na hrišćane, ukoliko ne nađete krivice na njima, tada kaznite optužitelja. Pročitano u Efesu, na azijskom saboru" 1 .
O takvom sledu događaja svedoči i njihov savremenik Melition, episkop Sarda 2 , koji je poznat po apologiji koju je napisao u zaštitu naše vere i poslao je imperatoru Veru 3 .
1. Apologija, I , 70. Ovu Poslanicu najčešće navode odmah nakon teksta Justinove Apologije. Pogledati: „Dela svetog Justina, filosofa i mučenika", Moskva, 1863. str. 10. Većina naučnika smatra da je navedeni tekst originalan.
Opština, zbor ili sinedrion - to je ime neke male skupštine na koju su dolazili izabrani skupštinari izabrani u svojim mestima..
2. Sveti Melition Sardijski (umro oko 177. godine) - osim odlomaka koje navodi Jevsevije, poznata su još dva dela ovog svetitelja. 940. godine, u jednom grčkom kodeksu iz IV veka, otkriven je gotovo ceo tekst propovedi svetog Melitiona o stradanjima Hristovim (pogl. S. Bonner , „T he Homily on the Passion by Mellito , Bishop of Sardis , Studies and documents ", London , 1940), a 1972. godine, u biblioteci u Tbilisiju, pronađen je rukopis u kome se nalazi 12 stubaca prevedenih na gruzijski za koje se ispostavilo da su takođe propovedi svetog Melitiona - „O duši i telu i stradanjima Hristovim" (M ichel van Esbrueck , „ Nouveaux Fragments de Melition de Sardes "- „A nalecta Bollandiana ", V ruxelles , 1972, t . 90, r. 63).
3. Lucije Ver - rimski imperator (161-169. godina).
14. glava
Šta je vredno da se zapamti o Polikarpu, drugu apostola
U vreme kada je Aniket bio episkop u Rimu, k njemu dođe Polikarp da bi razgovarali oko vremena praznovanja Pashe 1 . O tome govori i Irinej. On takođe piše o Polikarpu i ovo: „Polikarp ne samo što je slušao apostole i što se sretao sa onima koji su videli Gospoda, nego je od apostola postavljen za episkopa u Smirni (Azija). Ja sam ga video još kao mladić (a on je živeo dugo i postradao je kao starac). Svagda je učio onako kako su ga naučili apostoli i kako uči Crkva. Sve azijske crkve i svi njegovi prejemnici kazuju za njega da je istiniti svedok vere i da zaslužuje poverenje. On nije kao Valentin, Markion ili ostali bezumnici. Kada je bio u Rimu, u vreme Aniketa, Polikarp je mnoge ljude odvratio od jeretika, propovedajući im o istinitoj veri... Postoje ljudi koji su ga slušali, i koji kazuju o njegovom susretu sa Markionom. Kada je Markion upitao Polikarpa da li ga poznaje, starac je odgovorio: „Znam te. Ti si prvenac satane!" Postoji njegova (Polikarpova) Poslanica upućena Filipljanima. Ona je veoma korisna za one koji razmišljaju i trude se da zadobiju spasenje..." 2
Irinej govori o tome da je u toj poslanici (koja je sačuvana i do danas), Polikarp koristio i Petrovu prvu Poslanicu.
Antonin, zvani Blagočestivi, umro je u dvadeset i drugoj godini svoje vladavine. Nasledio ga je sin Marko Avrelije Ver (takođe nazvat i Antonin), zajedno sa bratom Lucijem.
1. Razmimoilaženja oko vremena praznovanja Pashe postojala su između crkve u Rimu i crkvi u Maloj Aziji još u II veku. 155. godine, sveti Polikarp Smirnski pokušao je da sa Aniketom dođe do rešenja tog pitanja ali do toga nije došlo. I pored toga, te crkve su ostale u zajednici tako da je sveti Polikarp služio liturgiju u Rimu.
2. Irinej Lionski, „Protiv jeresi", III , 3. 4.
15. glava
O tome kakoje Polikarp zajedno sa drugima postradao
u Smirni tokom vladavine cara Vera
(Marko Aurelije i Lucije Ver, 168. godina)
U to vreme Aziju je potresalo veliko gonjenje. Tada je i Polikarp postradao kao mučenik. Smatram za neophodno da u ovo kazivanje uvrstim i reči o njegovom kraju, onako kako je to kazivanje došlo do nas. Postoji jedna Poslanica koja opisuje te događaje: „Crkva Božija, koja je našla pristanište u Smirni, Crkvi Božijoj u Filomeliji 1 i svim mestima gde je našla pristanište sveta vaseljenska Crkva; milost, mir i ljubav Boga Oca i Gospoda našeg Isusa Hrista neka se umnoži među vama. Braćo, pisali smo vam o mučeniku i blaženome Polikarpu, koji je mučeničkom smrću zapečatio tadašnji progon (hrišćana)...". Uporedo sa kazivanjem o Polikarpu, oni govore i o ostalim mučenicima opisujući njihovu istrajnost pri stradanjima. Masa ljudi, koja je stajala oko stradalnika, bila je poražena prizorom kada su bičevi sekli telo i vene hrišćana, tako da su se videli unutrašnji organi i krvi je bilo po svuda. Posle raznih muka hrišćane su najčešće bacali divljim zverima. Naročito se tada istakao, kako kažu, Germanik, 2 koji je pobedio čovečiji strah od smrti. Prokonzul je nastojao da ga ubedi da se odrekne vere, ukazivao je na njegovu mladost i na to da bude žalostiv prema sebi. Ali, Germanik se nije dao pokolebati i na kraju, spremno je dočekao zveri koje su ga napale. Videći tu smrt i diveći se hrabrosti mučenika koji su ljubili Gospoda, masa povika: „Smrt bezbožnicima! Pronađite Polikarpa!" Od toga se načini veliki metež i neku Frigijac po imenu Kvint, koji je nedavno došao (iz Frigije), videvši zveri i grozne sprave za mučenje, nemajući hrabrosti u sebi, slabi dušom i odreknu se spasenja. U pomenutoj Poslanici navedeno je kako se on bez raznišljanja odrekao vere. Time se i okončava pomenuto kazivanje o mučenicima. Polikarp, slušajući o tome nije se uznemirio. On je ostao u gradu ali je zatim, po nagovoru onih oko njega, izašao. Živeo je jedno vreme izvan grada sa nekoliko ljudi, i bez prekida, dan i noć, molio se Gospodu za mir u Crkvi. Tri dana pre hvatanja, noću dok je stajao na molitvi, imao je viđenje: prostirka za glavu odjednom planu i pretvori se u pepeo. Razumevši to viđenje, on reče onima oko njega da se približi vreme stradanja. Tada započeše intenzivnije potrage za njim, i on po nagovoru drugih pređe u susedno selo. Ali, ubrzo ga pronađoše jer su vojnici uhvatili dvojicu robova iz tog sela i oni rekoše da se Polikarp krije u njihovom mestu. Zapovediše jednom od tih robova da im pokaže kuću, a onda saznadoše da je svetitelj na krovu zgrade. Polikarp je mogao da pređe na krov druge kuće i da umakne poteri, ali on to nije želeo, rekavši: „Neka bude po volji Božijoj". Zatim siđe u prizemlje i krotkog lica je besedio sa progoniteljima i to je njima izgledalo kao veliko čudo. Gledajući njegovu starost i spokojnost u držanju, oni su pomislili da nije potrebno hvatati tog čoveka. Polikarp zatim reče da im se postavi trpeza a da njemu dopuste da se pomoli Gospodu. Dopustili su mu, a on se zatim poče moliti Bogu. Vojnici su ga gledali sa divljenjem, govoreći između sebe da li je ispravno to što progone starca. O sledećim događajima povest o Polikarpu glasi ovako: „Kada je okončao molitvu i pomenuo sve koji behu sa njim, znane i neznane, obične i slavne, i svu Crkvu, dođe vreme za polazak. Polikarpa staviše na osla i odvezoše u grad. Bila je Velika Subota. Njemu u susret išao je irinarh 3 Herod i njegov otac Nikita. Oni Polikarpa prebaciše u svoja kola, a onda ga počeše nagovarati da se odrekne Hrista i da prinese žrtvu idolima. Polikarp je ćutao, a kada su oni nastavili sa nagovorima, reče da neće pristati na to čemu ga nagovaraju. Kada su ovi čuli starčeve reči, razgneviše se i baciše ga sa kola tako da se Polikarp povredi. Ne obraćajući pažnju na to, Polikarp, kao da se ništa nije dogodilo, ustade i krenu ka trgu. A tamo je bila takva galama da je to teško opisati rečima, ali čim starac dođe, javi se glas sa neba: „Polikarpe, budi krepak i hrabar!" Mnogi su čuli taj glas i okretali su se oko sebe tražeći onoga ko je to rekao. Tada prokonzul upita starca: „Da li si ti Polikarp?" A kada ovaj odgovori da jeste, tada ga prokonzul poče nagovarati da sebe poštedi stradanja, pozi-vajući ga da se pokloni idolima i da kaže: „Smrt bezbožnicima!" Tada Polikarp pogleda na okupljenu masu, podignu ruku i reče „Zaista, smrt bezbožnicima!" Prokonzul ga ponovo pozva da se odrekne Hrista, a starac mu reče: „Evo, ima već osamdeset i šest godina kako služim Hristu i ničim me ne povredi. Kako da hulim na Cara koji me spase?" Prokonzul ponovo pozva starca da se odrekne Hrista, ali Polikarp mu reče: „Ja sam hrišćanin, i ako si rad da upoznaš našu veru, odredi dan kada me možeš saslušati". Na to mu prokonzul reče da svojom besedom ubedi narod, a starac kaza: „Meni treba da razgovaram sa tobom jer sam naučen da poštujem vlast koju je Bog postavio a ne da sebe opravdavam pred narodom". Prokonzul tada zapreti Polikarpu sa zverima i ognjem, ali starac se ne obazre na to i pozva prokonzula da čini ono šta mu je po volji. Dok je besedio, njegovo lice je bilo ozareno blagodaću i svojim rečima zbunio je prokonzula tako da je ovaj u tri maha objavio na trgu da je Polikarp rekao za sebe da je hrišćanin. Kada je glasnik to objavio, oku-pljena masa neznabožaca i Jevreja, koja je živela u Smirni, ne mogavši da izdrži, počela je da viče: „On je učitelj Azije; on je otac hrišćana! On odbacuje naše bogove i uči svoje sledbenike da ne prinose žrtve". Tako govoreći, oni počeše da viču asiarhu 4 Filipu da pusti lava na Polikarpa. On je to odbio, rekavši da su zabranjene borbe sa zverima. Tada masa poče da viče tražeći da se Polikarp zapali na lomači. Eto kako se ispuni ono viđenje koje je starac imao, kada je stajao na molitvi, i kada je rekao onima koji su bili s njim da mu predstoji smrt u plamenu. Masa je počela da prinosi drva, slamu, granje i tu se Jevreji pokazaše kao najrevnosniji. Kada je lomača bila gotova, Polikarp skide odeću sa sebe, razreši pojas i skinu obuću sa nogu (a to ranije nije činio sam jer su se hrišćani utrkivali u tome ko će pre učiniti to želeći da dotaknu starca). Tada starca ogrnuše ogrtalom 5 i htedoše ga prikovati za stub, ali im on reče: „Ostavite me ovako. Onaj ko mi je dao snage da izdržim plamen daće mi i snagu da ostanem nepomičan na stradanju". Tada mu samo zavezaše ruke i starac je izgledao poput najboljeg ovna izabranog za žrtvu paljenicu, ugodnu Bogu Svedržitelju. Tada se Polikarp pomoli: „Oče ljubljenoga i proslavljenoga Sina svoga Isusa Hrista, koji nas upozna sa Tobom! Bože anđela i sila i svega stvorenoga i svih pravednika što žive pred Tobom! Slavim te što si me udostojio da imam udeo sa mučenicima i udeo u čaši Hrista tvoga, da bih telom i dušom vaskrsao za večni život i postao nerazrušljiv po Duhu Svetome. Primi me danas u njihov broj kao žrtvu koja je po volji, koji si istiniti Bože, sam ugotovio, objavio i svršio. Kako za ovo, tako i za sve ostalo hvalim te i slavim, proslavljajući te kroz večnog Arhijereja Isusa Hrista, tvoga ljubljenog Sina, kome zajedno sa Tobom i Svetim Duhom neka je slava od sada i do veka. Amin!" Kada je starac okončao molitvu, tada zapališe lomaču i nastade veliki plamen. Mi, kojima je dato da to vidimo, videsmo čudo, i ostadosmo živi da bi o tome kazivali i drugima: plamen je načinio nekakav svod, nešto poput jedra, i tako je opkolio telo mučenika da on nije goreo, nego je bio poput zlata koje se kroz vatru čisti. Svuda se osećao miomiris tamjana i najskupocenijih aromata. Na kraju, bezbožnici videvši da mu ne mogu nauditi ognjem, uvedoše Polikarpa u zgradu da bi ga posekli mačem. Kada su to učinili, izli se toliko krvi da je ugasila oganj, i masa se tome silno začudi, videći kolika je razlika između nevernika i izabranih, od kojih je jedan i Polikarp, starešina crkve u Smirni. Svaka reč koja je izašla iz njegovih usta zaista se i ispuni.
Lukavi neprijatelj i zavidnik, protivnik pravednika, videći veličinu njegovog mučeništva i bezprekorni život, znajući da je ovenčan vencem besmrtnosti, postara se da mi ne uzmemo Polikarpovo telo, mada su to mnogi želeli da učine. Bezbožnici ubediše Nikitu, Herodovog oca, brata Alikinovog, da moli od prokonzula da se mučenikovo telo skloni da mu ne bi hrišćani odavali počast. To su govorili po nagovoru Jevreja koji su znali da mi poštujemo i Hrista i Njegove svete mučenike kao istinske učenike Boga našega. Centurion, videći masu Jevreja, naredi da se Polikarpovo telo javno zapali. Mi smo zatim sabrali ostatke tela, koji su nama vredniji od dragulja i postavićemo ih tamo gde i treba da budu. Oko njih ćemo se okupljati, da likujemo i da se radujemo, da praznujemo dan Njegovog mučenika, dan Polikarpovog ponovnog rođenja 6 . To će biti i za pouku onim hrišćanima koji će tek doći...". To je kazivanje o Polikarpu, divnom apostolskom mužu i o tome kako je on postradao, onako kako su to zapisala braća iz Smirne u poslanici o kojoj sam već govorio. Prisajedinimo tom kazivanju i saopštenje o drugim mučenicima koji su postradali u Smirni, gotovo istovremeno sa Polikarpom. Među njima je bio i Mitrodor, o kome se govorilo da je prezviter u Markionovoj jeresi. On je takođe stradao na lomači. Od tadašnjih mučenika osobito se proslavi Pionije 7 ; njegovo ispovedanje (vere), njegove smele reči, zaštita vere pred narodom i vlastodršcima, lepo ophođenje sa onima koji su pali prilikom gonjenja i uteha braće koja su ga posećivala, svedočanstva o mukama koja je izdržao, o svemu tome kazuje se u delu koje vam preporučujem na čitanje. Taj spis smo uvrstili i u naše svedočenje o drevnim mučenicima. Postoje tamo i napomene o drugim mučenicima u azijskom gradu Pergamu, o Karpu, Papili, ženi Agatonici, koja je slavno skončala posle dugotrajnog mučenja 8 .
1. Filomelija - neveliko mesto na Granici Likaonije, Pisidije i Velike Frigije.
2. Mučenik Germanik - jedan od dvanaest hrišćana iz Filadelfa koji su tom prilikom postradali u Smirni.
3. Načelnik gradske policije. Dužnost ovih čuvara sastojala se u tom da spreče pobune u narodu i da kolovođe stave pod stražu.
4. Vrhovni žrec rimske provincije Azija. Azijarh je bio činovnik i predsednik na njihovim zborovima i biran je opštim Glasanjem. Njihovaje dužnost bila da se nađu onde gde se okuplja narod i da nadgleda šta se dešava. O njima se govori i u Delima apostolskim (19, 31).
5. To je bila haljina od tanke materije obložena smolom ili nečim zapaljivim.
6. Drevni hrišćani su imali običaj Govoriti da je dan smrti mučenika dan njihovog ponovnog rođenja.
7. Sveštenomučenik Pionije i Lin - prezviteri iz Smirne. Sa njima su postradali Savin, Makedonije i Asklipijad, kako se navodi u žitiju sveštenomučenika Pionija - „Žitija svetih", Moskva, 1906, 7. knjiga, str. 239-252 /na ruskom/. Oni su uhvaćeni u Smirni, u vreme progona imperatora Decija (249-251. godina), tj. 23. februara, na dan spomena svetog Polikarpa, i posle dugotrajnog mučenja, sveštenomučenika Pionija su raspeli na krstu i zapalili.
8. Spomen mučenika Korpa, Papile, Agatodora i Agatonike, postradalih 251. godine u Pergamu, praznuje se 13. oktobra.
16. glava
O tome kako je postradao Justin Filosof, propovedajući nauku Hristovu u Rimu
Negde u to vreme, Justin (o kome smo već govorili), podneo je knjigu 1 u zaštitu naše vere imperatoru, ali i njemu (Justinu) bi namenjen venac mučeništva. Filosof Kriskent 2 , koji je načinom života i moralom zaslužio ime cinik 3 , smislio je zao plan. Justin, koji je često besedio sa njim u prisustvu mnogih slušalaca, vatreno se zauzimao za istinu, ovako govori o Kriskentu: „Ja očekujem da neko od pomenutih ljudi, od onih koji mi misle zlo, da će me predati na stradanje. Eto, recimo Kriskent, on u potpunosti ne voli mudrost, nego žudi za bukom i odobravanjem gomile. Čovek koji nije dostojan imena filosofa jer govori o onome šta zapravo ne zna. On tvrdi da su hrišćani neznabošci i nečastivci, a to izjavljuje da bi mu masa odobravala. On atakuje na nas jer ne zna Hristovo učenje a takođe i iz nevaljalstva. On je mnogo iza običnih ljudi koji se često ohrabre da kazuju nešto o čemu ništa ne znaju... U svakom slučaju, on je veliki pokvarenjak; takođe je i rob straha. Postavivši mu nekoliko pitanja, shvatio sam da on zapravo ne zna ništa o tome. Želim da vam to bude poznato; a da govorim istinu, ja sam spreman i u vašem prisustvu posvedočim o svemu. Ako su vam poznata moja pitanja i njegovi odgovori, tada vam je jasno da on ništa ne zna o našem učenju. Ako nešto i zna, to nije imao hrabrosti reći pred drugima, jer njega ne interesuje mudrost nego slava. On ne ceni ni prekrasnu rečenicu Sokratovu 4 ..." 5 .Tako je pisao Justin, a da je on okončao život, kako je i predvideo, zbog lukavštine Kriskenta, o tome u više navrata u svojim delima svedoči Tatijan, koji je u mladosti bio sofista i zanimao se grčkim naukama, stekavši u tome ne malo slave. U svojoj knjizi upućenoj Jelinima, on ovako kazuje: „Divni Justin je pravilno objavio da su pomenuti ljudi zaista poput razbojnika" 6 , a zatim, govoreći o filosofima, zaključuje: „Kriskent, ugnjezdivši se u velikom gradu, projavio je i svoju pedofiliju, a bio je i veoma srebroljubiv. Savetovao je druge da se prezire smrt, a sam se silno plašio smrti, tako da je i Justina izdao jer je ovaj propovedao istinu i izobličavao filosofske obmane..." 7 . Eto, to je po njegovim rečima, razlog mučeničke smrti Justina.
1. Ova apologija zove se i prva u knjizi gde se nalaze Justinovi radovi.
2. Kriskent - filosof cinik. Po predanju, upravo je on izdao mučenika Justina. To predanje se zasniva na saošptenju samog Justina („Apologija", II , 3), a takođe i na svedočenju Tatijana prilikom kazivanja o Kriskentu („Reč protiv Jelina" 19-).
3. Cinici su se držali Anisšenove nauke.
4. Ne zna se da li je Jevsevije ili prepisivač izostavio tu Sokratovu rečenicu. Kod Justina se nalazi sledeće: „Ne treba nikoga priznati da je preči od istine ".
5. Justin Filosof, ,Apologija", II , 3.
6. Tatijan, „Reč protiv Jelina", 18.
7. Or. Cit , 19.
17. glava
Mučenici o kojima se govori u Justinovim spisima
Justin u svojoj (prvoj) 1 apologiji spominje mučenike koji su postradali do njega i njegove borbe. Između ostalih, poučno je ovo njegovo kazivanje: „Neka žena je živela sa mužem koji beše razvratnik, a i sama je ranije bila takva, ali upoznavši se sa Hristovom naukom, urazumila se, a takođe je nastojala da urazumi i muža. Govorila mu je o Hristovom učenju i o kaznama u večnom plamenu namenjenim za one koji žive u nečistoti i raspusnosti. Ali, on je nastavio da živi kao i pre. Žena, smatrajući nečistim delom da ima zajedničku postelju sa mužem, koji je nasuprot zakonu prirode, nastojao da sve učini predmetom naslade, rešila je da ode od njega. Rodbina ju je molila i savetovala da sačeka još malo u nadi da će se muž promenuti. Ona je prihvatila te savete. A zatim, njen muž otide u Aleksandriju i, kada joj rekoše da tamo živi još raspusnijim životom, ona da ne bi bila zajedničar u njegovoj nečasnoći, dade mu ono što se kod vas zove knjiga razvoda. Njen muž (koji nije mogao da shvati kako to da žena koja je ranije i sama raspusno živela više to ne želi), kada je ona otišla od njega protiv njegove volje, prijavi je sudu govoreći da je hrišćanka. Ali kako njen muž nije uspevao da joj napakosti, on odluči da napadne nekog Ptolomeja, njenog nastavnika u hrišćanskoj veri, koga je Urvikije kaznio. Muž je to ovako učinio: svog prijatelja centuriona nagovori da uhvati Ptolomeja i da ga pita da li je hrišćanin? Centurion zatvori Ptolomeja i dugo ga je mučio u tamnici. Na kraju dovede ga pred Urvikija i tu ga ponovo upitaše da li je hrišćanin? Ptolomej ispovedi veru u Hrista, a kada Urvikije odluči da kazni Ptolomeja, neki Lukije (takođe hrišćanin), videći da je sud nepravedan, reče Urvikiju: „Zbog koje krivice optužuješ ovog čoveka? On nije ni preljubnik, ni razvratnik, ni ubica, ni lopov, niti je zatečen u bilo kakvom prestupu i ti ga želiš kazniti samo zbog toga što je hrišćanin. Urvikije, ti ne sudiš onako kako to čini blagočestivi imperator, filosof i sin kesara, i kao što sudi Senat!" Urvikije ništa ne odgovori na to ali nekoliko trenutaka kasnije reče: „Čini mi se da si i ti hrišćanin". Lukije potvrdno odgovori na te reči, a onda Urvikije zapovedi da i njega kazne. Lukije mu zahvali zbog toga rekavši da će napokon biti izbavljen od takve zle vlasti i da ide k blagome Ocu, Caru i Bogu. Tada im se pridruži i treći (hrišćanin), pa i njega izvedoše na gubilište..." 2 . Neposredno nakon ovih reči, Justin piše i ovo: „Iščekujem da će svakoga trena neko od onih koji misle zlo izneti optužbe i protiv mene...".
1. Ovo je najverovatnije greška prepisivača jer je reč o drugoj Apologiji, jer tako kazuje i sam Jevsevije, i ako je ona na prvom mestu u knjigama koje se štampaju. Iz nje je izvedeno ono što se ovde kazuje.
2. Justin Filosof,, Apologija", II , 2.
18. glava
Šta imamo sačuvano od Justinovih spisa
Justin nam je ostavio mnogo korisnih spisa; oni svedoče o umu koji je prošao školovanje i koji je pogružen u razmišljanje o Bogu. Na ta dela upućujem sve one koji su željni znanja, i napomenuću ona koja su meni poznata. On je napisao reč upućenu Antoninu, koga zovu Blagočestivi, njegovim sinovima i rimskom Senatu. Tu je Justin izložio hrišćansko učenje. Drugi spis sadrži zaštitu naše vere i upućen je prejemniku pomenutog samodršca - Antoninu Veru. O događajima iz tog vremena mi upravo i kazujemo. Takođe postoji i jedan spis koji je upućen Jelinima, gde Justin opširno govori o mnogim pitanjima koja zanimaju i nas i grčke filosofe; tu takođe govori o prirodi demona, ali mi sada nemamo potrebu da o tome podrobnije kazujemo. Postoji još jedan spis upućen Jelinima - „Izobličenje" 1 . On je takođe napisao i delo o tome da je Bog jedini samodržac gde je pored hrišćanskih spisa upotrebljavao i one koje su napisali jelinski autori. Tu je i delo „Lirik" („Pojac") 2 i drugo koje tumači prirodu duše, izloživši razna mišljenja povodom tog pitanja, on ih opovrgava kroz hrišćansko učenje uz obećanje da će u drugom delu izložiti svoje mišljenje. Justin je sastavio i dijalog protiv Jevreja: to je beseda koju je on imao u Efesu sa Trifonom, čovekom koji je tada bio poznat među Jevrejima. U tom delu se govori na koji način blagodat Božija ispuni njega (Justina) da kazuje reči u zaštitu vere i kazuje o tome sa kakvom je revnošću on ranije izučavao filosofiju i kako je silno želeo da spozna istinu. Tu takođe govori i o zlodelima Jevreja protiv Hrista i Njegovog učenja, rekavši i ovo: „Vi ne samo da se niste pokajali zbog svojih zlodela, nego i sada izabirate ljude i šaljete ih da govore gadosti o hrišćanima... I tako, ne samo da ste zbog toga krivi pred sobom, nego i pred čitavim čovečanstvom..." 3 . On piše da je u nje-govo vreme dar proroštva ozario Crkvu i spominje Jovanovo Otkrivenje, tvrdeći da je tu knjigu zaista napisao apostol (Jovan). Justin takođe navodi i nekoliko proroštva, prekorevajući Trifona da su Jevreji te reči izbacili iz Svetog Pisma. Takođe postoji i mnogo njegovih spisa koji se nalaze kod naše braće. U prošlosti su Justinova dela smatra-li za veoma korisna. Irinej spominje njegove reči, navodeći ih u svome delu „Protiv jeresi": „Justin prelepo kaze u svom delu protiv Markiona 4 : Ja ne bih verovao ni Samom Gospodu da on nije govorio o Tvorcu" ( IV , 6, 2), a takođe i ovo: „Dobro je rekao Justin da sotona nije smeo huliti na Boga pre dolaska Hristovog jer do tada nije ni znao da je osuđen" ( V , 26, 2). Ovo je potrebno reći zbog onih koji žele da čitaju Justinova dela. I to je sve što smo imali da kažemo o njemu.
1. Ovo će po svoj prilici biti knjiga koja je poznata i pod naslovom „Savetovanje neznabošcima ".
2. Do danas nisu sačuvana ova dela.
3. Justin Filosof, „Razgovor sa Trifonom Judejcem", 108.
4. Markion je učio da Bog hrišćana nije isti Bog koji je stvorio svet.
19. glava
O tome ko su bili episkopi u Rimu i Aleksandriji u vreme vladavine Vera
(Marko Aurelije Ver, 188. Godina)
Kada je tekla osma godina vladavine imperatora Vera, upokoji se episkop Aniket koji je jedanaest godina upravljao crkvom u Rimu. Njegov prejemnik je bio Soter. Keladijona, koji je četrnaest godina bio na čelu crkve u Aleksandriji nasledio je Agripin 1 .
1. Agripin - episkop Aleksandrije (167-179. godina).
20. glava
O tome ko su bili starešine crkve u Antiohiji
U Antiohiji, šesti posle apostola bio je Teofil. Posle Herona bio je Kornilije, a posle ovoga Erot 1 .
1. O Heronu, Korniliju i Erotu videti u napomenama treće knjige Istorije. Teofil - episkop Antiohije (169-179. godina).
21. glava
O znamenitim ljudima koji su pisali o tom vremenu
U to vreme bilo je mnogo onih koji su pisali o Crkvi. Između ostalih tu je i Egezip, o kome smo govorili, zatim tu je i Dionisije, episkop Korinta, Pinit, episkop Krita, Filip iz Apolinarije, Melition, Musan, Modest i naročito Irinej. Oni su pisali dela koja nam prenose apostolsko predanje i zdravu (istinitu) veru 1 .
1. O Egezilu, Dionisiju Korintskom, Irineju Lionskom i Militonu smo već govorili u ranijim napomenama.
Apolinarije Klavdij - episkop Jerapolja u Frigiji, prejemnik episkopa Papije i Averkija; apologeta; naročito se istakao u vreme imperatora Marka Avrelija (161-180. godina). Sačuvani su naslovi nekih njegovih radova: ,Apologija", „Pet knjiga protiv neznabožaca", „O istini". Apolinarije se sa apologijom obratio imperatoru. Do nas su došli samo fragmenti njegovog dela o Pashi.
22. glava
O Egezipu i o događajima iz njegovog vremena (Marko Aurelije Ver, 169-170. godina)
Egezip je u pet knjiga (koje su došle do nas), ostavio puno svedočanstvo o svom načinu razmišljanja. On kazuje da je u vreme svog putovanja u Rim sretao mnoge episkope i da je od svih slušao jednako učenje. Evo kako on zaključuje svoju besedu o poslanici koju je Kliment uputio Korinćanima: „Korintska crkva ostala je pravoverna do Prima koji je bio tamošnji episkop. Sreo sam se sa njim na putu za Rim, kuda sam krenuo brodom, i sa Korinćanima sam proveo nekoliko dana, uzajamno se tešeći pravovernim poukama. Dok sam bio u Rimu sačinio sam spisak episkopa koji su nasleđivali jedan drugoga sve do Aniketa, koji je svojevremeno bio đakon Elefteru. Aniketov prejemnik je bio Soter, a ovoga je nasledio Elefterije. U svakoj prejemstvenoj smeni i u svakome gradu sve ide upravo onako kako nalaže Gospod, zakon i proroci...". Egezip takođe kazuje i o pojavi tadašnjih jeresi: „Posle Jakova Pravednog, koji je postradao kao mučenik, episkop postade njegov rođak Simeon, sin Kleope. I njega su poštovali kao rsfaka Gospoda. Crkvu su u to vreme upoređivali sa čistom djevom jer je ništa nije prljalo i nije bilo sujetnih učenja. Prvi koji je počeo da kvari učenje Crkve bio je Tebufis (Tebutis) 1 , nezadovoljan time što nije postao episkop. Odatle je proistekao i Simon i njegovi sledbenici; takođe i Kleovije sa svojim sledbenicima, Dositej i njegovi, Gortije i njegovi, kao i Masbotije (Masvotije). Od ovih nastadoše meneandrijevci, markioniti, karpokritijevci, valentinijevci, vasilidijevci i saturnilijevci. Svi su uvodili neštvo svoje, drugačije od drugih, a u osnovi lažno učenje. Od njih su proizašli pseudo-hrišćani, pseudo-proroci i pseudo-apostoli; svojim pogubnim rečima protiv Boga i Hrista oni su narušavali jedinstvo Crkve..." On takođe govori i o sektama koje u od davnina postojale među Jevrejima: „Postojale su razne grupe i među obrezanicima, tj. među sinovima Izrailjevim... tu su eseji, galilejćani, imerobaptisti, masbotejci, samariti, sadukeji, fariseji..." 2 .
On takođe kazuje i o mnogim drugim stvarima. Mi smo često koristili ta njegova kazivanja. On navodi i delove „Jevrejskog Jevanđelja" kao i delove „Sirijskog Jevanđelja" 3 ; takođe ponešto prevodi i sa jevrejskog, pokazujući time da je iz te vere prešao u hrišćanstvo. Napominje i o usmenom jevrejskom predanju, i zajedno sa drugima (među kojima je i Irinej), govori o tome da u Premudrostima Solomonovim ima mnogo toga korisnoga. Kada govori o apokrifima, kazuje da su neke od njih sastavili jeretici koji su živeli u njegovo vreme.
Pinit - episkop Knosa; na njega je adresirana poslanica Dionisija Korintskog.
Musan - autor dela protiv jeresi enkratita. Filip - episkop Gortana; na njega je isto adresirana jedna poslanica Dionisija Korintskog.
1. Tebutis - svedočanstva o njemu nisu sačuvana.
Simon - misli se na Simona Vračara, o kome smo već govorili u prethodnim napomenama. Simonijevci su njegovi sledbenici.
Kleobije - vođa istoimene sekte. Predstavlja ogranak samaritanstva. Nemamo pouzdanih svedočenja o njemu i njegovom učenju.
Dositej - jeresijarh. Svedočanstva o njemu su veoma oskudna i krajnje protiv-rečna. Po nekim izvorima on je bio učitelj Simona Vračara, a po drugima Dositej je jedno vreme bio blizak sa Jovanom Krstiteljem. Prema nekim poda-tcima živeo je 100 godina.
Gortej - vođa istoimene sekte koja je takođe ogranak samaritanstva. O toj sekti kazuje i Epifanije Kiparski.
Masbotejci - sekta koja je takođe podvrsta samaritanstva. Ime joj potiče od mesta u Samariji gde je bilo najviše sledbenika ove sekte.
2. Eseni - judejska sekta iz vremena Isusa Hrista. Krajnje zatvorena zajednica koja je brojala oko 4 hiljade sledbenika. Živeli su u Palestini; o njima kazuje i Josif Flavije („Judejske drevnosti", XVIII , 9).
Galilejci - religiozna sekta koja je nakverovatnije predstavljala ogranak farisejstva. Pojavila se u vreme prve uprave Sirijom namesnika Kvirinija. Na čelu te sekte stajao je farisej Saduk i Juda Galilejac (Josif Flavije, pom. delo, XVIII , 11). Svedočenja o njihovom učenju nisu sačuvana.
Imerobaptisti - religiozna sekta čije ime dolazi od njihovog običaja da se neprekidno omivaju u vodi radi uklanjanja prljavštine. Epifanije Kiparski povezuje ih sa farisejima. Sa druge strane, postoje i oni koji ih povezuju sa esejima.
Samarjani - etnička zajednica i religiozna sekta. Potomci asirskih starosedelaca koji su se pomešali sa Izrailjcima. Prihvativpš judeizam, oni su u njega uneli izvesne promene: prihvatili su samo Mojsijevo Petoknjižje, istovremeno odbacujući sve preostale knjige Jevreja. Obožavali su figuru Mojsija. Mesija je za njih trebao da bude drugi Mojsije. Odbacivali su vaskrsenje i zagrobni život. U njihovom glavnom hramu odavano je poštovanje i Zevsu-Svedržitelju. Među njima je bilo mnoštvo onih koji su se bavili mađioničarstvom.
Sadukeji - to je religiozno-politička struja u judaizmu koja se pojavila oko 150. godine pre Hrista. Imali su veliki politički uticaj i u vreme grčke vlasti imali su u svojim rukama i duhovnu i svetovnu vlast. Za sadukeje je karakteristično grkofilstvo u kulturi i kosmopolitizam u politici. Ispunjavali su samo ono što je pisano u zakonu. Odbacuju zagrobni život. Javljaju se kao oponenti i politički protivnici fariseja.
Fariseji - religiozni pravac u judaizmu koji se pojavio u II veku pre Hrista, po povratku Jevreja iz ropstva. Fariseji su projavljivali osobito poštovanje Zakona, pri čemu su u njega uvrstili i tumačenja Zakona koja su sastavili književnici i ravini (nepisani Zakon). Taj nepisani Zakon, koji se najviše doticao spoljašnje obrednosti, imao je za njih takvu snagu da su zbog toga čak unosili izmene u Mojsijev zakon. Mojsija su fariseji doživljavali kao cara-osvajača. Po svojoj političkoj orjentaciji, javljaju se kao partija nacionalista i imaju veliki značaj na život zajednice.
3. Svedočenja o „Sirijskom Jevanđelju" do sada nisu otkrivena.
23. glava
O Dionisiju Korintskom i o onome šta je on napisao
(Marko Aurelije, 170. Godina)
Takođe je potrebno nešto reći i o Dionisiju koji je bio episkop Korinta. Plodove svog nadahnutog truda on je svagda delio ne samo sa svojom pastvom nego i sa svima koji su k njemu dolazili sa raznih strana. Najveću korist on je dao obraćanjem kroz poslanice raznim crkvama 1 . Postoji poslanica Lakedemoncima, gde ih uči pravoverju i gde ih ubeđuje da čuvaju mir i jedinstvo. Postoji i poslanica Atinjanima, sa napomenama da budu u veri i životu po Jevanđelju. Dionisije prekoreva Atinjane zbog lakomislenosti u odnosu prema veri, naročito od vremena kako je postradao njihov episkop Publije. On spominje i Kodrata 2 , koji je bio njihov episkop posle Publija, i svedoči o njegovim nastojanjima da Atinjani ponovo budu sabrani i ponovo nadahnuti verom. Zatim on kazuje i o Dionisiju Areopagitu, koga je u veru obratio apostol Pavle, i da je on bio prvi episkop Atine. Postoji i njegova poslanica onima u Nikomidiji, gde on opovrgava Markionovu jeres. Obraćajući se crkvi u Kortini (Gortini) i ostalim crkvama na Kritu, on hvali njihovog episkopa Filipa jer je njegova crkva u više navrata pokazala svoju vernost i ponovo naglašava da je potrebno čuvati se od zaraze koju šire jeretici. Obraćajući se crkvi u Amastridi i ostalim crkvama u Pontu, on spominje Vakhilida i Elpista koji su ga molili da napiše poslanicu. Tu dodaje i tumačenje Pisma, a po imenu naziva njihovog episkopa Palma. Dionisije daje puno saveta po pitanju braka i celomudrenosti, i zapoveda da se prijateljski primaju oni koji su se pokajali, koji su pali, sagrešili pa čak i oni koji dolaze iz jeresi. Među poslanicama je i ona upućena žiteljima Knosa (Knosus); u njoj ubeđuje tamošnjeg episkopa Pinita da na braću ne stavlja teško breme devstvenosti, nego da snishodi koliko je potrebno nemoći ljudske prirode. Pinit u svome odgovoru zahvaljuje Dionisiju, hvali ga ali i kazuje da je potrebno davati ljudima i tvrđu hranu da ne bi za svagda ostali na onoj hrani koju jedu deca. U toj poslanici se vidi Pinitova prava vera i briga o ljudima koji su mu povereni; takođe se vidi da je reč o obrazovanom čoveku koji je dobro poznavao pitanja vere. Postoji i Dionisijeva poslanica Rimljanima, koja je upućena tadašnjem episkopu Soteru. Biće prikladno da navedemo i ovo: „Kod vas postoji običaj iz davnina da činite dobra dela i da pomažete braći iz drugih crkvi. Vi takođe pomažete i sirotinju kao i braću koja su u rudnicima. Vi, Rimljani, čuvate vaš običaj, predat vama od otaca a vaš episkop Soter, ne samo da je sačuvao taj običaj, nego i sam izobilno pomaže svete, poput oca koji ljubi decu, ohrabrujući takođe sve one koji mu dolaze...". U toj poslanici on pominje i Klimentovu poslanicu Korinćanima, napominjući da se ta poslanica takođe čita po crkvama: „Danas je sveti dan Gospodnji (nedelja), i pročitali smo vašu poslanicu, i svagda ćemo je čitati radi pouke isto kao što čitamo i poslanicu koju nam ranije uputi Kliment...".
On takođe govori i o lažnim poslanicama: „Vi ste braćo želeli da vam pišem i to sam učinio. Ali apostoli đavola napuniše moje poslanice kukoljem, jer nešo su izostavili a nešto su dodali od svog učenja. Teško njima zbog toga! Ne treba se čuditi što neki izopačavaju Pismo kad eto, ne ostavljaju na miru knjige koje su mnogo manje važnosti...". Postoji i njegova poslanica sestri Hristifori, veoma pobožnoj ženi, u kojoj joj daje veoma korisnu duhovnu hranu. Toliko o Dionisiju.
1. Crkveni pisci smatraju da je reč o poslanicama koje je on napisao da se čitaju po svim crkvama.
2. Ovog Kodrata ne treba poistovećivati sa onim Kodratom koji je napisao apologiju, i koji je živeo nešto ranije.
24. glava
O episkopu Teofilu Antiohijskom
Od Teofila, pomenutoga episkopa crkve u Antiohiji, postoje tri knjige napisane za Avtolika 1 gde su izložena načela vere. Knjiga koja je naslovljena „Protiv Ermogenove 2 jeresi" sadrži mnogo delova iz Jovanovog Otkrivenja, a postoje i druge njegove poučne knjige 3 . A kako su i u to vreme jeretici poput kukolja prljali čisto žitno polje apostolskog učenja, to su po svuda pastiri crkve njih proganjali što dalje od stada Hristovog, pozivajući vernike da stupaju u otvroenu borbu sa neprijateljom. Pozivali su ih i usmeno i pismeno, izobličavajući učenje jeretika. Da je tako postupao i Teofil vidi se iz njegovog spisa protiv Markiona. To delo, kao i druga, sačuvana su. Njegov prejemnik bio je Ma-ksimin, sedmi počev od apostola. 4
1. Imamo te knjige, ali sve ostale su izgubljene.
2. Ermogen je bio afrički živopisac, kojije tvrdio daje materija večna.
3. Teofil - episkop Antiohije. 169. godine napisao je polemičko delo upućeno Avtoliku (u tri knjige). Rusko izdanje: Moskva, 1865. Druga dela koja se pominju nisu sačuvana.
4. Maksimin - episkop Antiohije (178-192. godina).
25. glava
O Filipu i Modestu (Marko Aurelije, 170-171. godina)
Filip, koji je po rečima Dionisija, bio episkop u Gortini, napisao je važno delo protiv Markiona. Takođe su o tome pisali Irinej i Modest 1 . Ovaj poslednji, jače od drugih, veoma očevidno ukazuje na zablude pome-nutog jeretika. Pisali su i drugi, a njihovi radovi su sačuvani kod naše braće.
1. Modest - crkveni pisac. Njegov spis protiv Markiona nije sačuvan.
26. glava
O Melitonu i o događajima koje on spominje
(Marko Aurelije, 171. Godina)
U to doba na glasu je bio Meliton, episkop sardijske crkve i Apolinarije, episkop Jerapolja. Njih dvojica, svaki za sebe, obratiše se rimskom imperatoru sa apologijama u zaštitu naše vere. Do nas su došli sledeći Melitonovi spisi: „O Pashi" (u dve knjige), „O načinu života", „O prorocima", „O Crkvi", „O danu Gospodnjem", „O čovekovoj veri", „O stvaranju", „O poslušnosti", „O duši i telu", „O krštenju", „O istini", „O veri", „Proroštva o Hristu", „O gostoprimstvu", „Ključ", „O đavolu", „O Jovanovom Otkrivenju", „O ovaploćenom Bogu" 1 , „Molba Antoninu". Pišući delo o Pashi, on ukazuje na vreme njegovog nastanka: „U vreme Servilija Pavla, prokonzula Azije 2 , u to vreme kada je mučenički postradao Sagaris 3 , pojavi se u Laodikiji veliki spor po pitanju Pashe, koja te godine bi u taj dan 4 . Upravo tada ovo i napisah..." O tom delu govori i Kliment Aleksandrijski u svom delu o Pashi, koje je, kako sam kaže, načinio povodom Melitonovih spisa. Evo šta on kaže: „Šta se danas radi, to nikada nije bilo: danas u Aziji, po nekim novim edikt-ima, proganjaju i isleđuju pobožne ljude. Bestidni potkazivači i ljubitelji zla, iz prikrivenog stanja krenuli su u javni progon, te noću i danju atakuju na ljude koji ni u čemu nisu krivi... Ako se to radi po tvojoj volji, neka tako bude! Pravedni car nikada neće doneti nepravednu odluku i mi ćemo sa radošću primiti smrt poput počast. Ali mi imamo jednu molbu: prvo se upoznajte sa onima koji izazivaju mržnju a onda sa upornima 5 i pravedno odlučite da li oni zaslužuju kaznu ili mi. I ako postoji volja za novim ediktom (a neki od tih edikta više pristaju za neprijatelje - varvare), ponovo molimo: ne ostavite nas u ovoj otvorenoj hajci i grabeži... Naše mudroljublje 6 pre svega je procvalo među varvarima 7 , a onda, u vreme vladavine tvoga pretka Avgusta, ono se počelo širiti i među tvojim narodom. To je donelo sreću tvojoj imepriji i zato je rasla i jačala slava i moć Rima. Ti si željen naslednik i vladaćeš zajedno sa sinom, čuvajući filosofiju koja je rasla zajedno sa imperijom i ima početak sa vladavinom Avgusta; tvoji pretci poštovali su je kao i ostale religije. Evo i neospornog dokaza: počev od vladavine Avgusta, na Rim ne nasrnu ni jedna beda, štaviše, molitvama svih sve bi mirno, slavno i prelepo. Samo su Neron i Domicijan, podstrekavani na zločinjenje, poželeli da napadnu na našu veru i zato su, po besmislenom običaju, činili sve da se na nas izlivaju čitave reke laži i napada. Tvoji blagočestivi pretci nastojali su da isprave to, i često su slali pismene opomene onima koji su se osmelili da uvode nekakve novotarije po pitanju hrišćana. Tvoj deda Adrijan pisao je mnogima o tome, a među njima i Fundanu, prokonzulu Azije; a tvoj otac, kada si ti već bio njegov saupravitelj, pisao je upravama gradova da se prema nama ne uvode neke novotarije. Pisao je u Larisu 8 , Solun, Atinu i svim Grcima. Nadamo se da ćeš imati istu misao kao i oni jer si ti još čovekoljubiviji i još više predat filosofiji i verujemo da ćeš učiniti sve za šta te molimo...".
U delu „Eklogija" (Izvodi), koju je on takođe napisao, odmah u pregovoru napominje koje su od knjiga Starog Zaveta opšteprihvaćene: „Meliton pozdravlja brata Onosima. Po usrdnosti naše vere ti si me često molio da načinim za tebe izbor iz zakona i proroka gde se kazuje o Spasitelju i o našoj veri; ti si takođe poželeo i da znaš broj knjiga Staroga Zaveta i njihov poredak. Nastojao sam da ispunim tvoju želju, znajući za tvoju revnost prema veri i znatiželju kada je u pitanju učenje Crkve. Ti ta pitanja smatraš veoma važnim jer si bogoljubiv i želiš spasenje. Otišao sam na Istok i došao do onih mesta gde je Pismo bilo propovedano i ispunjeno; upoznao sam se o starozavetnim knjigama, i šaljem ti spisak: Pet knjiga Mojsijevih - Postanje, Izlazak, Levitska, Brojevi i Ponovljeni Zakoni; Knjiga Isusa Navina; Sudije, Rut, četiri knjige Carstva, dve Paralipomenon, Psalmi Davidovi, Priče Solomonove ili Knjiga Premudrosti, Eklesijast, Pesma nad pesmama, Jov; proroci: Isaija, Jeremija i dvanaest u jednoj knjizi; zatim, Danilo, Jezekilj, Jezdra. Iz ovih sam knjiga učinio izvod i podelio ga na šest delova...". Toliko o Melitonu.
1. Ovo pogrešno mišljenje Melitiona opovrgao je Origen tumačeći knjigu Postanja. O tome govori i Teodorit (sar. 20 Quaestion in Genes) i Genadije (in libro de dogmat. ecclesiastic).
2. Servilije Pavle - prokonzul Azije (164-166. godina).
3. Sagaris - episkop Laodikije. Mučenički postradao u Laodikiji Frigijskoj oko 166. godine.
4. Tj. u dan u koji je Sagaris postradao. Pomenuti spor o Pashi bio je 167. godine.
5. Malition kaže za hrišćane da su uporni; to je rečeno po mislima ondašnjih neznabožaca koji su nepokolebljivost mučenika označili kao upornost.
6. Filosofija. Oci Crkve, imajući na umu način života i dela hrišćana, često su hrišćanskoj nauci pridavali ime filosofije.
7. Tj. među Judejima, i to je rečeno s toga što su Grci i Judeje smatrali za varvare.
8. Larisa - mesto u Tesaliji.
27. Glava
(Marko Aurelije, 171-173. Godina)
Od mnoštva knjiga koje je napisao Apolinarije, do nas dođoše sledeće: pomenuta apologija upućena imperatoru, zatim „Jelinima" (u pet knjiga), „O istini" (dve knjige), „Judejima" (dve knjige). Docnije je on pisao i protiv frigijske jeresi (ona je nakon izvesnog vremena počela da jača), protiv Montana, njenog tvorca, koji je odstupio od pravog puta zajedno sa svojim prorocima 1 i polagao temelje svojoj zločastivoj nauci. Ovo smo imali da kažemo o Apolinariju.
1 Montan - vođa religiozno-mističkog pokreta koji se pojavio polovinom II veka u maloazijskoj oblasti Mizija, koja se graniči sa Frigijom, te se zbog toga ponegde susreće i naziv Katafrigija. Do krštenja Montan je bio žrec Kibele - „Majke bogova" Sa Montanom su i dve učenice: Priskila i Maksimila, koje prorokuju u religioznoj ekstazi. Montanizam je ubrzo zahvatio mnoge oblasti. Drugi prorok montanista je Temison, koji je napisao niz poslanica, od kojih je jedna upućena crkvama u Maloj Aziji i za obrazac koristi Jovanovo Otkrivenje. Sukob montanista i Crkve bio je ne samo u domenu dogmatike i etike nego i u oblasti crkvene discipline jer je učenje Montana pozivalo na odricanje autoriteta Crkve i episkopa. Pobeda nad montanizmom označila je pobedu crkvene discipline. Montanisti su obrazovali svoju crkvu i jerarhiju i postoje sve do VIII veka. Među njima je takođe bilo mnogo onih koji su postradali u progonima, naročito u vreme imperatora Decija. Na stranu montanista prešao je i Tertulijan, povukavši sa sobom mnoge crkvene opštine Severne Afrike koje su se tek u vreme blaž. Avgustina vratile u okrilje svete Crkve.
28. Glava
O Musanu i onome šta je on pisao
Od Musana, koga smo već pominjali, do nas je sačuvan spis upućen braći sa pozivom da se sklone od jeresi enkratita 1 koja se tada stvarala i uvodila lažno učenje. Kazuju da je rodonačelnik te jeresi Tatijan.
1. Enkratiti, kako se može zaključiti, ne predstavljaju sektu nego se razlikuju osobenim asketizmom koji neretko ide do jeretičkih krajnosti. Odbacuju upotrebu vina tako da evharistiju vrše sa vodom. Prema predanju, na čelu enkratita prvobitno je stajao Tatijan.
29. glava
O Tatijanu i jeresi koja nosi njegovo ime
Kada smo navodili kazivanje o Justinu primetili smo da je Tatijan 1 bio njegov učenik. Irinej to potvrđuje u svom delu „Protiv jeresi", gde ovako kazuje o Tatijanu: „Od Saturnina i Markiona nastaju enkratiti koji propovedaju bezbračnost, odriču da je Bog stvorio svet a takođe su Boga u tajnosti osuđivali što je stvorio muškarca i ženu radi rađanja dece. U svojoj neblagodarnosti Bogu, Tvorcu svega, oni su uvodili uzdržavanja i smatrali su da je nemoguće spasenje prvog čoveka. Eto šta su oni učili, a to bogohulno učenje uveo je neki Tatijan koji je u prvo vreme bio uz Justina, a nakon što je Justin postradao, Tatijan otide iz Crkve te u svom zloumljenju postavi sebe iznad drugih, načini neko svoje učenje, kazivaše o nekim nevidljivim eonima, slično kao i Valentin. Tatijan je zajedno sa Markionom i Saturninom objavio da je brak poguban i razvratan, smišljajući mnoštvo dokaza o tome da Adam ne može dobiti spasenje..." 2 . Tako je pisao Irinej. Nakon kraćeg vremena tu jeres je ojačao Sever, te su njegovi sledbenici dobili ime po njemu 3 . Oni priznaju Zakon, Jevanđelje i proroke, ali ono što je zapisano u Svetom Pismu tumače na neki svoj način. Rugaju se apostolu Pavlu, odbacuju njegove Poslanice i ne prihvataju Dela apostolska. Njihov raniji vođa - Tatijan, sastavio je nekakav izvod iz četiri Jevanđelja, nadenuvši ime tom spisu „Jevanđelje od četiri Jevanđelja". Ovu knjigu i sada možemo naći kod nekih ljudi. Kazuju da se on osmelio izlagati misli apostola sasvim drugačije nego što su napisane, pravdajući to željom da bude bolji stil reči. Od njega je ostalo mnogo rukopisa, a kao najpoznatije je ono o Jelinima, u kome spominjući najstarija vremena, on izjavljuje da su Mojsije i jevrejski proroci najstariji od svih i da nadmašuju sve Jeline. Može se reći da je to delo najkorisnije od svega što je napisao. Dovoljno smo rekli o tom čoveku.
1. Tatijan (+ oko 175. godine) - učenik svetog Justina; autor slisa protiv Jelina koji je napisao oko 170. godine.
2. Irinej Lionski, „Protiv jeresi" 1, 28, 1.
3. Sever - prema jednom predanju on je Tatijanov učenik, koji je zatim postao vođa enkratita. Epifanije Kiparski naziva ga učenikom Markiona.
30. glava
O Vardesanu Sirskom i o tome šta je on pisao
(Marko Aurelije, 173-177. Godina)
U vreme ovoga imperatora umnožiše se jeresi po Mesopotamiji, i neki Vardesan 1 , čovek veoma darovit i koji je dobro koristio sirijski jezik, sastavi na rodnom jeziku dijalog protiv Markionovih sledbenika i ostalih jeresijarha. On je načinio i mnoga druga dela. Njegovi učenici (a beše ih mnogo pošto je on bio poznat dijalektičar), prevodili su te spise sa sirijskog na grčki jezik. Među tim spisima veoma je ubedljiv i dijalog sa Antoninom po pitanjima sudbine. Govore da je napisao i neka dela povodom tadašnjih progona. Vardesan je pripadao Valentinovoj školi, ali je kasnije odbacio to učenje pošto je pokazao njegovu izopačenost i vrati se među pravoverne. Mada, moramo naglasiti i to, da u njegovim stavovima još uvek postoje reči iz ranije jeresi. U to doba upokoji se i Soter, episkop Rima.
1. Vardesan /Bardesan/ (154-223. godina) - sirijski učenjak, astronom, matematičar, poeta. Pripadao je višoj aristokratiji i bio je lični prijatelj Avgara IX , cara Edese. Autor je 150 psalama koje su upotrebljavali u još u vreme svetog Jefrema Sirina. Ušao je u istoriju Crkve kao sledbenik Valentinove gnostičke jeresi ali i kao borac protiv Markiona.
Sva pitanja i
predloge o sajtu šaljite na adresu:
[email protected]
ili
felix@024wifi.net