index

Mi svakodnevno koristimo najrazličitije stvari da bismo služili Njegovom Veličanstvu: našem tijelu. Hranimo ga (i previše), nalijevamo (i previše), oblačimo i svlačimo, kitimo, bojamo, bušimo, oslikavamo, grijemo, hladimo... Ono ponekad u cijelosti diktira naše ponašanje, postaje naš vladar, postaje cijelo naše ja. Naša volja – sada „slobodna“ – dragovoljno mu se predaje. A obratno? Koliko puta se događa obratno? Koliko puta smo, tek malo gladni i malo bolesni, slušali pjev slavuja? Koliko puta smo, malo ozebli, uživali u Mjesecu, zalasku sunca, padanju snijega, buri na moru, munjama? Koliko puta nam je tijelo to dopustilo? Malo puta, rijetko i kratko.

No, srećom, događa se da se ono ipak povuče. Da li namjerno, da li se radi o probuđenom instinktu koji ja zovem „instinkt ptice nebeske“ (vidi Evanđelje po Mateju, 6, 25–28), teško je reći, no, srećom, događa se. Događa se da duh naš potisne naše tijelo i njegove potrebe, gurne ga u stranu makar izgleda da se radi o nečem životno važnom, gotovo „biti ili ne biti“, makar izgleda da se radi o napadu ludosti. Iz toga instinkta, iz potrebe - ili možda prosvijetljenja koje traje tek dijelić sekunde – nastao je haiku koji, po meni, odlično izražava opisanu ljudsku dvojnost, ali i trenutak kad se naša ptica nebeska oglasi. To je haiku gospodina Tomislava Maretića:

ljetna opera –
zbog glavne arije
zasta lepeza

Da, tijelo je ostalo bez zraka, ono se kupa u znoju, rogobori, ta o njemu ovisi život, no ljepota glavne arije1, hrana koju ljudski duh sada toliko treba ne može se ničim drugim zamijeniti i ona, evo, hrani cijelo biće, ona ga čini dostojnim života. Pomažući mu da se transcendira, upravo ona ga u ovom trenutku održava ljudskim. Za plakati od sreće što je tako.

Čestitam!

U Samoboru, 26. 4. 2008.

1 Sjetite se samo nekih Verdijevih, Puccinijevih ili Rossinijevih opernih arija. Kakva divota!