Tifanu je sedamnaesta godina a odbacio je starijim momcima kamena.

- Bogme, ti se opasa snagom, - rekoše.

Tifana sunce przi više i jace od druge djece na Koševima. Onako goli na pijesku oni crne i miruju, a on skace, bocka ga pod kozom, prepun je i sve se prevrce.

Ustaje. Zabavljaju se on, sunce i vjetar.

Tifan ne zna...

Prolazi mahalom. Gola ruka djevojacka zabijelila se ispod šala i usjekla mu se u pamet. Neko se »vrcnuo«. Poslije lupnuše kapci i on zna da ga odozgo neko gleda.

Oblilo ga sunce i Tifan je golem. Nadima se u prsima kliktaj, pas je spušten malo nanize... Mozda se sve pendzeri tresu od silnog koraka... Da li ga gledaju? Nakrivio je fes na obrvu, dobro ga naturio na lijevo oko, digao ruku i krisnuo. »Krisn'o k'o vrijeme« i izvrisnuo iz sebe djetinjstvo.

Odjeknulo po mahalama. Kao uvijek. Zgledali se sokaci. Kasaba dobro cula.

Tifan se zamomcio.

- Tifan krisn'o neki dan kroz Pavlovac!

Momcili su se dotada i drugi. Odraste sin pod prijetnjom i šipkom, pocne pomagati ocu na njivi ili u ducanu, rjedje ide sa djecom i - jednoga dana ne otrpi da ga udaraju. Ocu vikne »necu!«, pobjegne iz kuce, ne vraca se dan-dva; ako je otkrio cekmedze sa uštedjenom crkavicom, buntovno je pokupio prije bijega, sastao se s »mladicima« i za dvije noci »prolumpov'o«, nakrivljujuci kapu, vrišteci i aceci se k'o da je njegov citav svijet. Poslije bi oceva huja malko popustila, »sin mu treba za pos'o, a vala i vakat je da od njega postane cojk, šta ce mu zenskonja«, nadju se i posrednici, stariji ljudi i - momcic stidljivo spuštenih ociju vraca se pokajnicki kuci. Ako mu otac još ponudi cigaru - ko je k'o on! I pocnu nocna lutanja kroz blatnjave mahale i ispod prezivjelih polomljenih mušebaka.

A Tifan nije imao oca. Nije mu sasvim jasno kada je nestao onaj ogromni bradati starac što je kao grmljavina vikao na stariju bracu, ozenjene ljude i »drzao hin na uzdi«, što je njega stavljao na krilo, poducavao ga u psovkama, vjezbao kako ce nejakom rucicom udariti majku po obrazu tako da pukne. Nekako mu mutno u sjecanju kako je to zapravo prestalo sašaptavanje brace po coškovima, sakrivanje nekakvih boca u dzepove i tajanstveni odlasci »na akšamluk, samo da stari ne vidi«. Onda još nije znao zašto veliki ljudi strepe (a on se grohotom smije) kad starac pocne psovati i prijetiti, zašto se otac nikad na njega ne izvice nego materi prijeti: »da mi ga nijesi taknula«. Nije znao za šipku, a kad ga je jednom hodza u mektebu izudarao, otac je toliko galamio nasred caršije i podnosio hodzi šaku pod nos, da je sve odjekivalo. Drugi put ga je kadijin sin nehotice udario kamenom u glavu, a Ahmetaga, videci krvavo celo svog sina, odjuri u kadijinu avliju, prodje pored preplašenog krivca i isprebija kadijinu sluškinju na mrtvo ime, ni krivu ni duznu. A kadinica je vikala »aferim! aga, ziv i zdrav bio, opameti rospiju!«

Sve je to bilo mutno i davno i starija braca njega nisu smjela krivo pogledati, a djeca po caršiji i sokacima bojala su ga se, jer je »zadijevao« i odmah za kamen prihvatao. Idjaše u tudje kruške, a kad bi ga uhvatili, plazio je jezik i nije se nikog bojao.

Mati je uvijek bila nekako po strani.

A jedanput su po kuci bili svi uplakani, njega su poslali na ulicu da se igra, nešto se cudno spremalo, nešto je pocelo drukcije, oca nije citav dan vidio. Najstariji brat, Rizo, stao je glasnije govoriti, zapovijedati, mati je tuzno i zabrinuto poslovala, a oca nije bilo. Tifan se otada ne snadje. Potegnuo ga jedanput Rizo za uho, jako, on bijesan viknuo oca, prijetio. uhvatio za drvo i bacio na brata. Izlemali su ga dobro: »Što je kopile uhvatilo fursat!« Djeca na ulici izmijeniše se. Prkos, borbe, razbijene glave. Bio je precesto sam protiv svih. Neukrotivo se zalijetao medju štapove, udarao i ostajao sav krvav i uplakan. »Sada nejmaš više babe, bolan, šta nam moreš? eto, za inad!«

Tada je prvi put osjetio majku. I kajanje što ju je nekad udarao. Gladila mu je izubijanu glavu, prala, zavijala i uvijek nešto savjetovala. Poslije trke i tuca i bjezanja rasplakao bi se u krilu i bilo mu je toplo i blago i volio je majku. Ali zamalo i - opet je jurio, svetio se i skakao ne mogavši skrasiti se u mirnom lezanju. Bijeg, vriska, pa opet - mati.

Bracu nije volio. Zašto su na njemu silu pokazivali i s majkom osorno govorili? Kakva je strašna bila ona noc u kojoj se on prevrtao mucen prigušenim otrovnim glasovima što su dolazili iz majcine sobe: »Mi cemo se odijeliti!... šta hoceš... eto ti on, ti ga hrani!... njemu si mati, a nama maceha... moja je njiva kraj rijeke... moja je livada... pobogu braco popili ste mu sve... od šta cu ziviti!?... Ostan'te ako Boga znate... šta cu jadna... Šta me briga, imam i svoje dijete... Meni to zapada, to je moje hise... ja cu na sud, ti si zena i ne umiješ, smešceš se... Šuti! Eto ti krava i tvoji dukati...« onda jecaji i on je poceo stenjati da ga cuju ne bi li prestali i bilo mu mucno, a nije znao šta se to dogadja.

Ostao je sam sa majkom, cuvao u sebi cudnu a pridavljenju mrznju prema starijoj braci, gonio kravu, nosio iskrpljene cakšire, lezao po pašnjacima i tu, na širini, zabadao nokte u ledinu iskaljujuci se. Mati je uvijek imala nekakve brige i kršila ruke: ko ce uzorati, kamo sjeme, suša, šta cemo zimus, porezi? a on je bjesnio zašto otac nikad tako ne jadikovaše.

Išlo sve »na tanje«. Ponekad bi Rizo namrgodjeno dolazio, mati se tuzila, slijeganje ramenima: »I moj zanat slabo ide, tezak zeman nast'o, jedva se kraj s krajem...« Tifan osjecaše da je njegovoj majci ipak najgore i da joj nema pomoci od mrskog brata. Kad dodje u šesnaestu godinu, rucci i vecere postali su gladni, mršavi, a od materinih svadbenih aginskih dukata ostale su uspomene.

Mati je bespomocno gledala.

On nije umio misliti.

Braca i ljudi savjetovahu: u najam!

U to doba poceo je osjecati sebe. Kad se u sutone vracao s kravom pored rijeke, kad su brda oštro odudarala od vecernjeg neba, a umorna i ojadena sevdalinka plakala nad sirotinjskom Karanfil-mahalom, on nije znao šta je to, ali se u njemu radjalo, drhturilo, pogled je nosio poluzelje sa pjesmom negdje na one daleke bregove i sve je to treperilo u njemu i oko njega, a on osjecaše zelju da potrci, poleti, zagrli... U snovima se krvavim nozem svetio nekome, jurio preko blistavih voda, trzao se i budio s pomišlju na neku dragu pjesmu.

- Šta cemo, sine, kako cemo deverati?

Uzbudjen, on je praskao:

- Krašcu, ako ne mogne nikako!

Bilo je kod kuce jadno i mracno: nocu je izlazio i lutao besciljno. Mislio, sanjao hodajuci, bjezao od vjecite izgladnjelosti i sretao šaptanja po budzacima. Uzrujano se skitao izmedju nocnih mahalskih razgovora, osluškivao zaklinjanja, padao u blato, bojao se neceg, mislio na zene iza zidova. I sve je nešto nenadano i milo ocekivao i teško se vracao kuci. A sutradan je bacao kamena, rvao se, umarao, trzao.

Rizo majci preporucuje: »U najam ga kod Memišage podaj! Nek sam zaradjuje! Pokrepacete od gladi«.

Izmedju Tifana i djece na ulici vijugala su se ljeta, proljeca, jeseni. Azgin, siroce, aginski prkosno, ostajalo je usamljeno i razraslo se cudno. A poslije nocnih lutanja i teških snova sjedio je sam pred kucom, dok su gomile prolazile mimo njega jureci u daljine.

Odraste i razvi se Tifan izmedju slabosti majcine, uspomena na »stari, dobri vakat«, uspomena koje su se kod njega uvijek vezivale za predstavu svemocnog oca, izmedju usamljenosti, sirotinje, mrznje i neispunjenih zelja. Odraste odvojen, tudj, drukciji od ostalih.

A kad je mladost prerasla i njega samog, jednog suncanog ljeta, on je nakrivio fes i krisnuo.

Od Tifana je postao momak.

Tog dana mati je rekla:

- Ostavi nas citav svijet, skapacemo. Prodasmo i kravu. Rizo je rek'o da dojes u Memišagin ducan da se zdogovorite. Gledaj kako ceš...

Majcine oci samo što ne placu. Bolecivo-ljut, Tifan je rekao:

- Dobro!

...A što li se Rizo brine za njega? Šta mu se pravi k'o otac? Šta hoce? Ogorcenje na tutorski stav bratov priblizavalo se Memišaginom ducanu.

Bila su trojica: Memišaga, Rizo i kadija:

- Ti si, Tifane, odrast'o, pametan si i vidiš da ti mati slabo zivi. Kuca pade tebi na glavu, valja ti se nekako prometnut', nisi više maksum. A meni briga, brat si mi, pa ja k'o rekoh da te djegod smjestim.

...Mati ima uplakane oci...

- Evo, Memišega mi k'o ahbabu izaje na ruku, ti ceš, biva...

»Veceras necemo imat' šta jest'...«

- ... biva u njeg u najam, cuvat' ovce i malo po kuci radit'...

»Šta li ce kadija vodje?«

- ... i 'vako pazarom u ducanu pomoc' a on ce ti dat'...

»... Memišaga je njeki dan šegrtu puk'o šamar, a na fijakerdziju se izder'o k'o na šcene...«

- ... on ce ti, biva, dat' haljine i jedne opanke na godinu i nešto ajluka. Mati ti more pric' meni, pa - dje mi tu i ona, zivicemo, a ajluk ti ja mogu šcedit', svakako nejmaš u što trošit', šta ce ti. Je l' tako, Memišaga?
- Tako je, brte bogme.
- Je l' ovako, Hakimefendija?
- Vallahi, baš bratski, tako je. Ne mere bit' hinle. Sa slikom prazne i sirotinjske kucne samoce preplitale su se misli na pojate, nocivanje po jaslama, cobansku pokornost, kletve, stiješnjenost u tudjoj kuci odakle se ne moze nocu izlaziti, poslušan zivot gdje se ne luta, ne praska, gdje je sve kako drugi hoce.

»A moj ajluk da cuva burazer? A mati...«

Kadija se smiješi i hoce da ga prijateljski lupi po ramenu, a znojava ruka je strahovito odvratna.

Memišaga toboze ozbiljno gleda pravo u oci i ceka. Pogled neprijatan kao mrak iz kog nešto vreba.

Rizo brizljiv k'o pravi brat trazi cage i murecef, a sve šara ocima...

...Tifanu je sedamnaest godina i juce je iskrisnuo iz sebe ogorceno djetinjstvo. Sad - najam!

Slika izgladnjele majke i kuce izgubila se. Ostala mucna tišina. Zarobljenost medju tri zvijeri...

Necu, necu. Necu!

Razjareno je digao ruku kao da se brani i kriknuo još jedanput, da nadvice sebe:

- Neeecu!