Ahmo ima 50 godina, i ima reumu, te cim je oblacno, a ono pritisne
sijevati u clanku, "k'o da mi kogod usijanom letvom probija
ruku". Ahmo ide polako, kao covjek koji je dotrajao. Ahmina
brada je bijela a šalvare Ahmo ne moze da "saleti"
ima vec dvije godine i stoga su mu gace oko nogu otrcane i pocrnjele
od crnog zivota. Ahmo se promece nekako iz dana u dan, dao bi
djecu na škole ("nek njima barem ide potaman, kad meni
nije moglo"), ama ne zna kako to ide i ko ce njih tamo u
tudjem svijetu odijevati. A nema im ni kod Ahme hljeba, od jedne
njive se ne da deverati, a ne mogu citav vijek docerivati kasablijama
drva kao što je on; motaju se brige duboko tamo iza Ahminog
cela, pogurio se pod njima Ahmo pa se promece iz dana u dan. A
sad je ramazan i noc, han je pun, dim, upljuvan pod bez dasaka,
s onu stranu duvara rzu konji, štala zaudara kroz otškrinuta
vrata i konjski zadah širi se medju ljudima. Cita se pjesmarica,
zijevaju prilike u hanu a neko se prisjetio pa Ahmi pored uha
tresnuo desetak tabli od kahve, prevrnuo se u zaspalom Ahmi citav
svijet, on se trgnuo cutljiv i unezvijeren, nastavivši da
prati jednolicno placno nabrajanje stihova što ih je neko
iz ugla otezao.
Bajko je svlacio "kalauzu" niz rijeku, citav dan se
natezao s mokrim ljudima i capinima, uvijao se i skakao pred
zahuktalim balvanima, a postio je i glad ga naoštrila,
nije se imao gdje iskaliti, trebalo bi još negdje capinom
mlatnuti, dobro mlatnuti - a sve je to još za vecerom utihnulo
u njemu i, eto, sad tromo opušten sjedi i njiše se
polako u ritmu deseterca.
Camil kako zna za se dolazi svakog ramazana u han, sluša
pospano uvijek istu, dobro poznatu melodiju, zapamtio je sve
pjesme i sve stihove što su se ikad procitali pa iz noci
u noc prati pjevaca zazmurivši, i tek ponegdje prekine:
- Stan' der, dina ti, priskocio si ono: "Dize Halil cordu
dimiskiju". Zna Camil napamet sve, a opet se ne bi ni po
koje pare rastao od ovih dugih noci uz dim, sivih snova i melodija.
Zna Camil šta ce se citati iz rasute Sadikove pjesmarice,
on odlucuje kojom da se pocne, on pazi, popravlja i tako zivi
kroz otegnute ramazanske noci.
Sluša i Sejid pjesme o Hrnjici i bajraktarima, ledja mu
utrnula i sve mu se negdje baš u tim ledjima objašnjava,
kako je teško kad insan kupi djubre po sokacima pa ga na
sebi u sepetima iznosi na njivicu. I još ledja pricaju
Sejidu nerazgovjetne price o tome kako je teško danas kupiti
fes pa da imaš trista dimiskija... Sejid sluša i ne
sluša, a toplo je tu, medju ljudima, i nekako sve svejedno...
Odmjereno pjevanje. Pokrece se jedva vidljivo vijenac navoranih
lobanja. Hamid, Hamdo, Mehmed, Muhamed... Han diše znojem,
pjesmom i upljuvcima.
Sa hrastovih greda toci se odjek. Godine, stoljeca, starine,
ljudi, podvizi, junaštva. Pjesma se raširila u prostoru,
obavila glave, pokrece ih, nosi ih, baca...
...Ahmo je donio svoje brige, Bajko umor. Camil puste zelje,
Sejid je donio jade, Muhamed jalov merak na one crvene opanke
iz Kasimovog ducana. Hamid je došao okaharen, Hamdo mucan,
Mehmed neveseo, ramazan je, post je, posao je a posla nema,
ljudi po danu dobro vide tegobe a u noci je gust mrak i šta
bi se ucinilo, de? Kupi Ahmo u se, kupi Bajko i Camil i Sejid,
pretovaruju se svijet nekakvim kaharom i belajem i valja to
zatomiti.
Ahmo je star i suh, a najradije bi plakao od nekakve stoljetne
tuge.
Camil po sto puta na dan odhukne i teška mu psovka izleti
iz usta i sto put se pokaje pred Bogom, jer se Bog, poslije
svake psovke kao za inat smrkne pred njim i od toga Camila uhvati
tjeskoba.
Sejida i ne zovu drukcije nego: "Eh, da mi je..."
Bajko lupa po balvanima, kida im meso pa ispod capinovog šiljka
voda pišti kao da vri, a njemu se cini da je kriv i izmahuje...
Traze premorene glave zaborav, svrdla melodija kroz uši,
drazi i cudno umiruje, a daleki, nestvarni dani ozivljuju iza
spuštenih trepavica, meko i toplo miluju otezale misli.
- Boze mili, na svemu ti fala,
Ili grmi il' se zemlja trese?
Tiho, ujednaceno disanje, duga zapijevanja, nepomicnost, sve
se to pretvorilo u kadifen pokrivac i blagom tezinom pritiskuje
umorne ramazanske dane, što jenjavaju u pognutim mozgovima.
Ahmo se izgubio u maglenim daljinama.
Sejidu drago što Hrnjici niko ništa ne moze, pa zaboravio
i djubre i tegobe i sav se u mislima natisnuo za nekakvim nevidljivim
djogatom.
Bajko otvorio usta, zaokupila ga ona bezbojna junaštva
pa ne umije da se makne. Tale Licanin umjesto njega bije...
Camil kopa po svom praznom i uzaludnom zivotu: "Eh, pusto
tursko".
Han se nadvio nad starinsku pjesmu što ispunjava djetinjske,
pradavne zelje i hrani se necim lijepim, nepoznatim, cega nema
u ovom našem zemanu.
"A što mu je puce pod gr'ocem
Uz njega se vidi vecerati,
U ponoci kao i u podne".
- Eh, pusta zevka, aman jarabi.
Sjede tamo ljudi i puše, neko duhan a neko sasušeno
kruškovo lišce, slušaju pjesmu i uspavljuju se.
A noc polegla po sokacima, troma ramazanska noc i neciji starinski
kao prst debeo sat sjecka tu noc pridavljenim tiktakanjem iza
bensilaha.
"Ni brat brata poznati ne moze,
A kamoli Turcin kaurina".
Ponoc. Ljudi su izgubili svoje juce i sutra. Slike sve zivlje,
sve brze lete, boje poigravaju, mnogo boja šara razigrane
utvare, kovitlaju se sablje i handzari i sve se najzad pocinje
da pretvara u tiho i dugo hrkanje. Deseteracka kajda i hrkanje
i sipljivi dahovi i onaj neodredjeni šum noci što
se u sitne sahate osjecaju svuda po prostoru, stopilo se to
u mlak polusan i Sadiku se ispod olovnih ocnih kapaka uporno
namece misao da mu je nena pricala nekakvu pripovijetku još
dok je bio dijete i da je ta prica sasvim nalik na ovo brujanje,
a opet nekako ne moze da potrefi šta li je to u toj prici.
Gluho doba. Rijeci koje više niko ne cuje.
Onda utihnu.
Zaboravljeni i izmišljeni dogadjaji lutaju medju cadavim
zidovima, sami. Dah posljednjih stihova treperi negdje gore.
Isprepleli se snovi fantasticno. Prostor je pun ljudi i snova.
- Bajko je trznuo rukom k'o capinom -
Uspavan Sadikov han ide u novo jutro.
|
