– Ku' ceš, sine?
– Ne mogu da spavam, idem prohodat'.

Sokakom je letjela prašina, crnili se negdje naprijed orasi sa širokim krošnjama, a iza njih je golemo, cudesno golemo polje sa ispucanom zemljom i suhim strnjištima, sa plastovima cije sjenke uvijek podsjecaju na bajke o dzinovima, polje je mirno i drago i u njemu je uprskano svih šesnaest Rustemovih godina. Škilje lampe po zaspalim prozorima. Duboko skriveni u tamu pod nadstrešicama šapcu djevojacki glasovi ili se to Rustemu samo cini, gluho doba je prošlo, a vruc vazduh i šumovi pretvaraju noc u uzavreo kazan i sve nešto Rustema bode, baca u toj uzavrelosti. Prolaze kuce naherene, nagorjele, poznate, mrke, davnašnje kuce mahalske, ovdje iza ovog prozora spava Fatima, tamo je Zilha, a ondje je, eno, lani, naslonjena grudima na mušebake, bdila Lejla. Pronosi vjetar pokraj Rustema slike mirisne i teške u onoj sparini, pade mu na pamet kako su ga obijesne cure proljetos nizašto ismijale pa se on zacrvenio i sramotno pobjegao, sad se zbog toga opet zastidi, nekakav kamen zape mu i on posrnu.

Gonilo ga nešto da se zaustavi gdjegod pod pendzerom, da zvizne ili prigušeno zovne, "evo ovdje je Zineta, nejma ni ona više od petnes godina a ašikuje, da je zovnem", ali je nekako sve brze odmicao, neodlucan i bojeci se ni sam ne zna cega: te bi li ona izašla, te šta bi razgovarao s njom, kako bi se opravdao što je budi, pa da ga kogod ne vidi i se tako, u bojazljivosti, on je stalno osjecao negdje u sebi raskalašeni smijeh jedrih djevojaka:

– Ha-ha-ha! Vidi momka, kad li skoci, kad li se zamomci! Hi-hi-hi! Pa što ne rasteš, bolan ne bio, kad ti je stalo do ašikovanja?

Bjezi Rustem od te svoje prve momacke sramote, sve brze juri, a kanati pored njega prolaze krivi i mrki i kao da se sašaptavaju i gurkaju podsmješljivo.

Krijuci od matere, on se prije neki dan prvi put obrijao. A vec dva mjeseca ima kako, usred bezbrojnih jurnjava za djecacima, najednom stane, zamisli se i prkosno cuteci ode duboko u polje ostavljajuci djecu da se sama igraju. Osjecao je da mu igre više ne prilice, htio je na neki nacin da se otrgne od djecaštva, da ga i drugi pocnu drugcije gledati, sve se više tudjio od djece, a medju odrasle nije smio, otjerace ga, i tako se mucio u svojoj usamljenosti. I kad su ga prva oprezna prilazenja djevojkama dovela do podsmijeha, on se nekako još više uvukao u se, a zamrzio djecu što su ga uporno mamila u igru.

"Ja nisam više k'o oni!" uvjeravao se iduci u berbernicu i poslije poce otvorenije gledati u oci drugima. Samo ne smoze hrabrosti da zaustavi Zinetu kad preko sokaka nosi djugume s vodom ili da se slobodno javi Fatimi, i to ga je jedilo. A sve je više i sve upornije navracao misli, ni sam ne osjecajuci kako, baš na crvena zenska stopala u nanulama, na izvjene i kao luk nategnute grudi, na ruke gole do lakata, teške, okrugle i bijele... bjezi Rustem kroz vrelu noc, a prate ga slike i on posrce.

Polje je i strnjika pod nogama šušti. Naslucuju se pod oblacnim krpama naokolo prostranstva prašnjiva i zuta, negdje daleko su gola siva brda, a ravnica vuce naprijed, zove tihim bliskim šumovima. Rustem tone u polje.

– Fiju-u-u! - zanosi ga vjetar i trza se kaput na ledjima.

A što ja nju nisam zovno? Mog'o sam polahko, polajlage, pa kad izadje kazati joj da, eto... ufatit je za ruku... hocu... - i u taj trenutak bi se nasmiljeno jasno pojavljivao u sjecanju dobro poznati prizor: on sam, oko njega djevojke i smiju se prodorno. Hi-hi!

"Pa i drugi su vako isto bili", buni se pred samim sobom i sve mu više krivo što ne zovnu koju djevojku. Toj noci, toplom mirisu prašine i slame, tome prostranstvu i uzavrelosti oko Rusema tako je neodoljivo, tako silno nedostajala zena. Vjetar je zvao:

– Fiju-u-u! zi-ne-ta! Fa-a-to! Cu-re! Ze-ne! Fi-ju-u!

Vjetar je urlao, vapio, cvilio.

Rustem juri sve brze, krv bije u sljepocnicama i kao po taktu ponavlja: "Što nisam? Budicu je".

Od toga nešto kao zasija u glavi, izgubi se, pa opet sine. Rustem vidi debelu pletenicu kako maše i lupka po punim - zategnutim ledjima, sjeca se, to je Hajrija jedanput prošla ispod njegovog pendzera i baš tako zamahnula glavom da joj se zatresle pletenice, zatim ugleda Lejline kao višnja tamne usne, raširene, a izmedju njih se kikocu zubi, pojavi se kao u snu necije jedanput ugledano koljeno, i Rustem juri kao mahnit, cini mu se da ce od jurnjave te slike ozivjeti, sastaviti se, sad ce, na, pred njim iskrsnuti zena... Šume vjetrovi pijano i bude povrh polja tuznu, nikad nepjevanu pjesmu. Rustem je pun necega toplog, zanosnog i dirljivog od te pjesme, nabrekao je i iz njeg prijeti da provali otezalo osjecanje tuge i usamljenosti.

"Uh", s mukom se suzdrzava i grize usne. "Šta mi je, kog vraga?" a navire ispod grla snazan grc i suze se, ko zna zašto, kupe u ocima.

Ide Rustem kroz noc i pusto polje, ide i place od vrele zelje za zenom. A noc tamo nad Sivcem napukla i kroz tu pukotinu provlaci se kradom i bojazljivo modar trak svjetlosti. Ociju od suza zamagljenih, kao ne shvatajuci nešto, Rustem se duboko u ravnici zaustavio s jednom nogom ispruzenom kao da je htio koraknuti pa se predomislio, stoji tako ništa ne misleci, vjetar duva i suši mu obraze, svjetlost se širi i osvaja, on još stoji dugo, stoji nepomican.

Tiho i sve tiše gude mali zdepasti plastovi:

– Zim-ko-o! Fa-to-o!

Budna i zabrinuta najka ga je u sabah docekala.

– Dje si bio, ako boga znaš?
– Nigdi - disao je umorno sav prašnjav.

Mati s bolom cuti i gleda. A Rustem, pošto se onako obucen bacio na šiljte i pocutao nekoliko casova s rukama pod glavom, otkide s mukom, brzo izgovarajuci kao da se zeli što prije rastati s necim neugodnim:

– Majko, ja hocu da me ozeniš... odmah... brzo... vakat mi je!

Pa pred novom navalom stida okrenu glavu od matere koja se umirena, necemu tiho smijala.