Jeseni
moga djetinjstva imale su zlatnu boju. Prospe mati iz desne
ruke puno svijetlih iskara, citavo more, pa se orne uhvate povrh
drveca i dršcu tako obasjane, mati me onda gladi lijevom
rukom po kosi a ja rastem, dizem se sa zemlje, letim, a poda
mnom i oko mene zlatno more. Vicem, klikcem, hvatam iskricave
grancice, mekane su i ja se onda budim drzeci Emininu ruku svojom
i gladeci je. Tamo iza prozora prosule se rujne boje po kolacušama
i bardaklijama, stabla dršcu u oktobarskom suncu, boje
tonu jedna u drugu, boje pjevaju i meni se cini da je sunce
pozlatilo vrh Huzbašinog duda...
Danas, vidim, jeseni su sive i mucne - onda to nisam znao.
Cinilo mi se da se onim neuhvatljivim suncevim zlatom daruju
svatovi što su u te rane jeseni svake hefte jedni za
drugima navirali. Djevojke iza demira sjede pa rade, savijaju
se, tegle, ceznu, gore i mole mjesecinu da ih pošalje
"u srecu".
U nocima sam slušao:
"Mlad mjesece - star putnice,
Šta si meni dara don'o?
Zlatne kljuce zlatne srece,
Zlatne kljuce zlatne srece,
Aman!"
Onda dodje jesen pa odvodi po jednu.
– Udala se Hajrija.
– Ode i Nafija.
– Vasvu ce nocas voditi.
– A more bit' i Eminu...
Danas se jeseni uvuku kradom, ko lopovi, zaobidju kuce i djevojke
i pobjegnu u magle a ništa ne donesu.
Zlatne jeseni moga djetinjstva bile su pune drhtanja i snova
i po tome ih se sjecam...
Miruju i spavaju sokaci, ducani, zidovi, a zive demiri i mušepci.
Eminine oci plamte tamnim sjajem kad joj kazujem kako su momci
na Dragacama bacali kamena s ramena pa Ismet i Ibrahim šapnuli
meni da ce te noci kucnuti u pendzer, nek bude budna.
– Nikom drugom ne govori, je l' de neceš? Haj,
evo ti forinta pa kupi sebi šecerku, hajde!
Lizem bonbon, a Emina rasplice kose, debele kurjuke, pali
joj do koljena, crni i teški.
– Tetka!
– Bau, bau-u!
Kao zastor su te naprijed oborene kose i lice se iza zastora
ne vidi.
– Nemoj me pripadat', pozn'o sam te.
– Bau, bau-u, - priblizava se polako ispruzenih ruku.
– N-e-emoj, kazacu materi! N-e-e-e!
– Bau!
Toplo i brzo dišu te kose i kad me uhvati i stegne rukama
u me bije vrucina, mirišljava i teška. Draškaju
me te kose, klize po licu, škaklje, omotavaju se oko
mene, ja placem pa se smiješim, pa smijem, pa vrištim,
a Emina se saplice u crnu prosutu svilu, dize je na rukama,
i u tami osjecam joj samo oci.
– Jes l' još šta porucili, kako je Ismet obucen,
kazuj...
– Pu-u-usti, necu ti rijet' ništa - trzam joj pramenje,
a ona se grci i drago joj. Po meni brzo prebiru uzbudjeni
prsti.
Na opranom dzamu od pendzera dan se rasprsnuo u hiljade blještavih
suncanih kristala i kroz Eminine vlasi ja nazirem dugu. Treperi
ta duga i cas je beznadno daleko, do bola udaljena, neuhvatljiva,
cas blizu, tu, na trepavicama. Po sredini prelomljena nekakvom
tamnom linijom, duga je kao prosjak Huso Pelengir sa slomljenom
nogom, klonuo pred hanom, ili je kao kriška lubenice;
sad mi opet lici na materinu cekmedzu, okovanu raznobojnim
i sjajnim metalom a po sredini napuklu.
Duga se igra i nestaje. Zabavljen njom, ja sam se zacas smirio
pa onda ponovo udarih.
– Pu-u-sti me!
Bonbon mi ispade ili sam ga bacio. Poceh plakati bez suza.
– Šta se kmeziš evo ti druga forinta pa hajde
i ne idji mi više na oci kad si taki.
Bilo je tako blago u krilu sa glavom naslonjenom na gole mišice
Emine. Ne micem se.
– Idji, kad ti kazem. Ne volim te.
Okrecem se ka prozoru. Duge nema više. Biva mi teško.
– Što me ceraš? Necu tvoje forinte, eto!
– Bizi od mene, idi!
Opet se ne micem. Sad cu, sad, eto zaplakati. Jecam izistinski
i vec sa suzama, uvrijedjeno jecam. Jecam što nema onih
razasutih kosa crnih kao zastor, jecam što me niciji
prsti ne škaklje, jecam, jer ne bije više ona vrelina
u me, oci se Eminine ugasile, placem što nema duge. I
sve jace otimaju se grcevi iz mene.
– Šta ti je sad, što ne idješ? Što
placeš?
– Jah-hah! Ti-i me go-oniš!
– Pa kad sam hoceš da bjeziš. Što si
zanovijet'o?
– Nisam, ja-hah! Ti-i...
Smije se. Poslednji talasi placa kovitlaju se u grudima i
bjeze oslobodjeni. Polako, neprimjetno, uvlacim se dublje
u krilo. Trazim ruku što me je milovala.
– Lopove, što si taki!
– Hocu l' ostati s tobom, da ne idjem danas u školu.
– A jok, iceš vala, vidi ti njega, fatio fursat!
– Tetka, volim te, puno, ov'liko, hocu uza te da budem,
kazi materi da ti rebam, da ne idem nikud, je l' de...
– Ama, hijanete...
– Je l' de, pa necu nikom kazati ono, a poslušacu
te, hocu Allaha mi, šta god mi kazeš, uvijek cu
te slušat'!
Licem gladim golu ruku i rame i grudi. U ocima nada mnom pali
se dragi, dobro znani taman sjaj. Smiju se zategnuti rumeni
obrazi dok mi govori:
– Šejtane, ostani, igracemo se.
Prstima rasplicem pletenice, golicam vrat, trazim vlazna usta.
Soba vri suncem i zivotom.
