-
Cuj, pocuj! U Ramiza Klisure nestala je krava! Ko je vidio il'
cuo djegod za nju, neka prijavi na ovcinu dobice bakšiš!
Cuj, narode, pocuj!
Mujo »telal« izvikuje, desno oko hoce da mu iskoci.
Kleca on na onu kracu nogu i pomice se poslije svake »objave«
za pet cepenaka naprijed. Djeca se skupila, zabadaju, vuku za
tur, uzivaju pakosteci:
- Ha, cor-Mujo, drz' škiljavog Muju! Dje si, coro!
- Bjez', djeco, nalet vas bilo!
A caršija se smije. Iskezena lica iza »mangala«,
oci što zlobno škilje, ruke sa mokrom krpom spremne
da je sad bace u nos Muji telalu. Tezak, zagušljiv mrak
vlaznih ducana gleda Muju neprijateljski. A on samo ide, vice
po duznosti, i vec je sracunao šta ce kupiti novcem što
ga je dobio za ovu »objavu« o Klisurinoj kravi.
Brani se od djece i pravi da ne cuje što mu caršija
dobacuje:
- Izbeci oba oka na njih, Mujo!
- Udri ga tom kratkom nogom!
- Drz' desno!
Nije htio da sluša sva ta sto puta ponovljena šegacenja
na racun njegove prazne lijeve ocne duplje, na racun krace noge,
na racun njegova zivota. Osjecao je u sebi gadjenje prema toj
zajedljivoj caršiji što svaki dan ispija stotine crnih
kafa i izmišlja stotine nacina, da ubije, izmrcvari ono
beskonacno provincijsko vrijeme. Koliko su puta njemu bacali
štap medju noge i on se skljokao u potocic, »pljacu«
što tece stranom caršije, koliko puta su mu dali cigaretu
sa barutom, pa on sprzio usne i nos, koliko puta su se pekar
Hamdo, kafedzija Asim, bakalin Ibrahim, trgovcic Marijan i pisar
Meho, ovaj, onaj, sva caršija, Fojnica, koliko su se puta
oni slatko cerili svojoj šali, a on bio bijedan, mozda
izgladnio, mozda promrzao, ponekad bolestan! »More telal
je on, šta on zna, more podnijet'!« A kad bi sjutra
on, pritiješnjen zimom i trbuhom, došao i plašljivo
zatrazio duhana, šecera ili brašna na veresiju, gomilali
bi se prigovori i odbijanja: te »Imaš li pare?«,
te »Kad ceš staro platit'?«, »Manje puši!«,
te ovo, te ono... i Mujo je konacno više nesvjesno nego
svjesno uvidio da on zivi tu kao stvar kojom se caršija
igra, veseli, koju baca i uzima, i da on, Mujo Kucuk, zvani
Telal i telal stvarno, nije niko i ništa, da njegova crijeva
i srce i bubrezi i ruke i mozak, da je sve to zajedno izopceno
negdje ustranu, nanize, da on, Mujo covjek, zivotari sam usred
ljudi, sam, i da oko njega nema nikoga.
To ga natjeralo na cutanje. I svakim danom sve je teze bilo
dobiti rijec od njega. Samo »sluzbeno« izvikivanje
telalskih i opštinskih stvari.
Zamrzi Mujo telal caršiju i cijelu Fojnicu. Osjeti to caršija
i uvrijedi se. »Fukara pa dig'o nos!«
... A vrijeme se cijedilo niz drvene, polutrule krovove kuca.
Nocobdija Šemso kida svaki dan po jedan list iz kalendara.
Nizu se listovi.
Došao Ramazan. I post. Izgladnjelost. Srdzba. Nabusitost,
»huja«, nervoza, »Covjek posti što mora
da posti«, onda mu krivo na svakoga, jer i tradicionalna
ramazanska »huja« pretvara se u mrznju na onoga
ko ne posti a trebalo bi da posti. Gledaju ljudi nenavikli na
glad, ljute se na sve, iskaljuju na kome mogu svoj bijes i bivaju
iz dana u dan sve nepodnošljiviji.Trgovci osorni s kupcima,
ocevi tuku djecu, prazna crijeva stvaraju zlobu, ljudi se podmuklo
izjedaju. Peti dan ramazana neko rece u Asimovoi kahvi:
- Muju telala vidjeli de zvace u corsokaku, iza kuce...
Šesti dan kasaba je bubala:
- Mujo telal, fukara i muhtac svakome, nece da posti, digo glavu
pa zavilašio k'o neslan ovan, a pljuje na din i post!
Sedmi dan se u Ibrahimovom ducanu donijela odluka:
- Zar sav svijet postit' a Mujo jok!? Da ga potabamo! Da ga
naucimo dinu i postu!
A osmi dan bi egzekucija.
Išao Mujo oko icindije gladan, ufitiljio pa se lomi ulicom
i zamice kuci da spremi »iftar«. Išao i taman
mislio kako ce pomoci Porci da istovari jabuke budimke pa tako
zaradi tri-cetiri dinara, kad zovnuše:
- Mujo! Hod'-der!
- Šta je?
- Hodi ovamo, da ti nešto kazem!
Udje Mujo u krojacku radnju, upade medju deset mrzovoljnih dušebriznika.
Docekaše ga oci, tudje, ledene.
Mujo cuti. Ceka.
- Ti ne postiš, Mujo, a?
- Ko, je l' ja? Postim, brate.
- Ama vidješe te ljudi de jedeš, kako ceš bolan
svoj din ostavit' pa cafir postat'?
Muji dosadno govoriti, a odvratna mu laz, ceka da završe
svi pa da ode. Cuti.
- Pa ti nama ne rece što ne postiš?... Cu Mujo kako
neko iza njega okrenu kljuc u bravi. Steze mu se nešto
i on nasluti zlo.
- Postim, braco, šta vam je!
- Jok, videli su te ljudi. Pa ti bolan spao na nas, ziviš
od naše muke, a mi da moremo, a ti da ne mereš gladovati.
A farz ti je, duznost jedna.
- Pasjaluk ciniš, Mujo. Nagoniš insana na grijeh.
- Brezobrazan si, Mujo!
- Mi moremo, a on ne mere!
- Svinja si, Mujo!
- Da ga potabamo!
U zamoru i medju deset glasova koji nalijecu, nije mogao da
se snadje. Na kraju vidje šta je i kako je. Strah ga obuze,
deset ljudi mu se priblizavaju, njemu se cini kao da im iz ociju
vire šape, kandze, vile, te oci bodu, prilaze, hvataju
ga... cupaju.
- Pustite me, braco, iftar ce, cekaju me djeca kod kuce.
- A, jok! Hocemo te naucit' kako'š postit'!
Muji oko zape za sto i ucini mu se taj sto kao dzehenem, golem,
strašan. Drhtao je. Uhvatili ga i podigli.
Urliknu covjek na stolu, tankih stegnutih ruku i prestravljen.
Neko se nasmija. U jednoj ruci pokaza se duga, debela šipka.
Digoše mu noge u vazduh i vezaše »falakama«.
U taj cas bi mu svejedno. Cak mu pade na pamet da mrzi, da prezre
ove ljude, da pljune na njih. I on pljunu.
Pade prvi udarac po golim tabanima. Muju zabolje silno, bol
mu dodje do grla, tu stade i... puce i drugi udarac, pa treci,
cetvrti... dvadeset i pet.
Onda ga pustiše.
Sadje sa stola, osloni se na otecene tabane, pogleda onim jednim
suznim i krvavim okom po tom caršiskom tribunalu, po fesovima
i masnim niskim bakalskim celima, zagleda u dvadeset zadovoljnih,
sjajnih i zlobnih ociju i htjede da kaze nešto strašno,
ogromno prokleto, htjede... i prekide se. Dodje mu najedanput
da ne kaze ništa, da cuti kao prije, da tako ove mrske
ljude do kosti uvrijedi, da im se tako osveti. I zacuta Mujo
ocajno, mucno kao da je kriknuo, zacuta glasno, zacuta rjecitom
cutnjom i muklo, bezglasnim jaukom nad zlocinom caršije.
Onda se okrenu, otvori sad vec otkljucana vrata i izadje. Top
puce.
Tako Mujo okaja grijeh koji nije pocinio, a caršija se
nekako iskali. Jedan od desetorice neuvjerljivo rece:
- Nece mu više ni u snu pasti na um da jede uz ramazan.
|