| Puzao zivot kao
dijete po mracnoj kolibi, trcao preko livada, gonio i kotrljao
obruce niz caršiju, bujao, budio krv, gledao djevojke,
plakao za majkom, cijepao drva, zrio, sjekao baskije, spavao
u potleušici, na zemlji, u jami, sjedio po hanovima, krio
se od šumara, vukao se lijeno, neumiven, a jednoga dana
zaustavi se i drmnu Luku: »A sada... Šta sad?«
Ljudi su do toga dana govorili:
- Ama, onaj Luka, biva, baš opet nasamari Rešid-efendiju.
E, vela havle, vela havle! Donio mu neki dan u akšam cetiri
baskije, kaz'o mu da ga lugar ganja i tamo-amo, prodade mu hin.
A kad sutra dan - baskija nidje! Evo l' ti opet u mrak Luke,
kobajagi s novim baskijama. Rešid-efendiji trebalo ograditi
vrto, Luka ga saletio i k'o cudi se de nestadoše one sinošnje
baskije, a efendija i jest merhametli srca, sazali se na fukaru
pa ponova uze. I mahsus ostavio šcene da cuva. A ujutro,
šcene crklo a baskija nidje. E, vela havle, vela kuvete!
Što je vlaše, de!
- Ma, more' bit' da i nije on. A eto, Bog ga je pokar'o. Haman
je ost'o bez kuce. Vjetrovi mu je odnijeli.
- Ja dje spava sad?
- U onoj rupi od temelja.
- Uh, brt'e, pa zima je!
- Mahal mu je! Ne bude...
- Vala, ako je i druga vjera, opet njekako teško insanu.
Jah! Šta ceš!
A sada Luka sjedi u hladnom hanu, Salko im je podvalio: umjesto
drva stavio u pec karbit-lampu i svijetli kao da vatra gori
sve u šesnaest, a zima je i drhtavica, i sve nešto
kljuca u Luki: »A sad. Šta sad?...«
I pita Seid, nosac, bogzna koji put, Luku:
- Pa kako to bi, bolan ne bio. Dje te taksirat snadje.
- Ma, brate, - razvali Luka, a na licu mu blato od zemlje, jer
se »troši koza kad se co'ek pricesto umiva«,
- šta cu ti pricati? Kuca bila slaba, a na brijegu, pa
kad udariše vjetrovi (a laju ko šcenci oko kuce),
a ona se ljulja, ljulja. Vidjoh ja da ce bit svašta, izadjoh,
a vjetar me sve nosi. I kad poce pucketati u brvnima, meni bi
nešto zao, svejedno što sam sam, opet mi je bila draga,
ama eto, zapucketa i slomi se, a ja onda u rupu, a ozgor tahte,
i jedva zaspah. Smrdi ona zemlja, brate, a i zima ce sada i
više se ne mere. A kako'š zimi baskije sjec' i kome
trebaju?
- Pa ti, opet, imaš ono njivice, a kako je nama koji nejmamo
ništa?
- Ma nijesam je sij'o ima dvi godine. Okle mi? Eno je za pet
stoja ko god hoce. Šta cu od nje? A ne znam ni kad sam
porez platio. Znaš da sam od cijepanja zivio k'o bubreg
u... u djubretu!
Pribili se uz pec prevareni svjetlom iz nje i zelja da se ogriju
raste k'o brdo, dlanovi svaki cas pljeskaju mršavo, tanko
tijelo pecice i kroz tišinu Luki kljuca: »... A sad?«
Zima ce, svijet ne ogradjuje više njive ni vrtove, baskije
nikome nisu potrebne, a kad covjek ostane bez kuce i na jednoj
njivici, e - Boga mi, valja dobro prokontati šta bi se.
Salko urijetko govori. Zato uvijek najpametnije kaze. Ono, kad
prica da su u Slavoniji karpuze cetiri metra duge a osam široke,
mozeš mu i ne vjerovati, ali kad savjetuje, e to je...
- Pa hajde, Luka, u Bakovice. Sedamn'es dinara nadnica u rupi...
svakako ti je bit' u rupi pa ja l' spav'o ja l' kop'o! Rudnik
je jako otvoren, bice posla, a ja da i vandjijeraš do dvije
banke.
- Bogami baš, šta te briga! Padalo - puhalo, tebi
ne gine gibira: stoja hefticno i krankasa. Ne budi budala.
- A imaš kuveta. Moreš ti durat kol'ko god hoceš!
- Gledaj posla!
Cuti Luka, a misao mu mracna ko noc i sve nešto fijuce,
urla kroz tu noc i ruši se, zaboravljene stvari proviruju
i bjeze i cini mu se da je u rudniku ko u noci, ko zna šta
ima tamo, a nešto se sjeca da mu je mati kazivala o tom
rudniku dok se još prije rata u njemu radilo.
- Ma, nekako se covjeku teško rastati sa zivotom i zakopat'
se u zemlju prije smrti. Ne vidiš, brate, sunca ni mjeseca,
a noc ti uvijek.
- Luka, ne budi budala!
- Pare su!
- Šta ceš i 'vako skapavati po Fojnici!
- A tamo je vruce.
- Kuca je, krov je!
- Ne'š se pokajat'!
Luku glasovi udaraju, vidi da nema kud, a nesvjestan, dalek
strah pred rudnikom raste u njemu i Luka se uhvatio za pec kao
da ce ga ona zadrzati. A ono u njemu opet kljuca: »Ja
šta ceš, bolan? Šta ceš sad?«
- Pa ljudi bozji, pojede rudnik, pojede covjeka k'o ništa;
kol'ko sam ja puta cuo kako svijet prica... gine se u jami...
- E, za to ti ja znam rec! Evo: ima porkmana. To su rudnicki
dzini i oni kopaju, kucaju unutrima. Istom ti dig'o krampu i
odvaljuješ komadinu, a njegdi prid tobom u zemlji kuc!
Kuc! Kuc! I sve k'o da te vodi. I dokle god hin cuješ prid
sobom, kopaj i ne boj se, cuvaju te. Ama cim hin ušcuješ
iza ledja, baci krampu i bizi, jer ce te, vjera i Bog, zatrpati
pa si helac. Eto, to ti je.
- Je si l' ti to svojim ušima...?
- Jok, vala, ama mi stari rudari kazivali, a ljudi nece lagat!
- Ne znam, more svašta bit, ama ja ne vjerujem što
necu jal' vidjet' jal cut! Svijet iskolan pa izmišlja svašta
i pripada... A ti, Luka, gledaj posla... dvjesta vas je u rupi.
I vukao se razgovor, rijeci postajale sve otegnutije, zima stezala,
kroz han se istezala pospana ravnodušnost i pritiskala
ocne kapke.
- Eto, Luka, nekakvo cebe, pa moreš ovdje prispat!
... Kada su se svi dokazi rasplinuli u slatkom opruzanju kvrgavih
mocnih ledja, Luku je ravnomjerno uspaljivalo: »A sssad!
Šta sssad?«
Gegucajuci sporo, korakom laganim kao što su mu i rijeci
bile, otišao je sutradan u Bakovice. Primili su ga, zapisali
mu ime i rekli:
- A sad...
|
