"Prozor
ovde danas prispjela morska zena ufacena u jadranskom Moru stara 700 godina teška 120 kila šira neg dulja su dvije noge i su dvije
Ruke
ulaznica šta daš"

Kiša spira crvena slova a "morska zena" proviruje kroz prozor i sa izrazom beznadne ravnodušnosti zuri u blato. Nikoga nema. Tako prolaze, lutaju sati kasabom. Prokislo vrijeme cami po rahinjama i sokacima, djeca s ispruzenim rukama docekuju kapljice na dlanove i u rasprsnutoj kiši gledaju cudesne slike. Negdje jednolicno zapijevaju cobanski glasovi: "Cakli, cakli, caklilo, vedri, vedri, vedrilo, puno polje ovaca, jedna ovca sirotica - daj Boze sunca!" Podne se s minareta kao s drugog svijeta jedva cuje i svi se ti zvuci utapaju u mocni, jesenski bezbojni ton kiše.

Niko nije primijetio onaj plakat sa crvenim slovima i covjeka koji je doveo morsku zenu. Izgledalo je kao da je i njih progutala pustoš kasabske jeseni i kao da se ništa nece promijeniti. Došao je neko s vjetrovima i mokrinama, smjestio se u Perinoj praznoj magazi, prilijepio na zid crvenim slovima išarano cage, i ništa. Prenocio taj neko u napuštenom hanu iz kojeg je posljednji sapun prodat prije godinu dana (otada Pero uzalud prodaje taj svoj kucerak i prica svakom kako bi ga dao za hiljadarku), osvanuo, cekao, gledao, osluškivao, a mir pun nekog olovnog, nepodnošljivog zujanja širio se po prostoru i cinilo se da grad bezglasno zivi. Crvena slova nisu razderala tu tišinu i niko nije svratio da vidi to cudo od zene. I kad je poslije podne do izblijedjenog plakata stao pred šator sam vlasnik sa nesrazmjerno golemim šeširom na glavi i poceo nešto da vice, izgledalo je to prije ocajnicki vrisak, borba, otimanje od ovog svemocnog mrtvila, od kiše, od toga jednog jedinog zvuka, negoli namamljivanje mušterija, i ljudi su se iz cudjenja zgledali tamo.

Ona morska zena pretvorila se u kornjacu u onom drugom oglašavanju. Dugo trubi taj covjek na nekakav olupan lijevak izmišljajuci najnevjerovatnije stvari, kreveljeci se silom i zaglušujuci vlastiti glas što je zvucao nesnosno, prazno, a kod oglasa o toj nepoznatoj zabi, zaustavi se kakvo dijete ili besposlen seljak, zine u trubu, nasmije se smeteno ili vragolasto i vrteci sumnjivo glavom odlazi.

– He, dinar kila kukuruza, a ja njemu da dam...
– Morebit' da imaš šta i vidjet'...
– Jah.

I opet kiša i jesen. U suton covjek sa golemim šeširom izbrojao je petnaest i po dinara zarade.

Došao i drugi dan. Polako glas cirkusantov gubio oštrinu i sve lakše i sve dublje tonuo. Umorno su izlazile iz lijevka rijeci i nikog više nije cudilo što je ta zaba ili zena stara sedam stotina godina, niko to nije ni primjecivao. Samo su djeca bogzna odakle došla do novca i sa uzbudjenjem u široko otvorenim ocima ulazila u tajanstvenu sobu s kornjacom. U noci "majstor" se jadao "kornjaci":

– Eto, danas je palo svega devet dinara. Dzabe dodjosmo... A kako ceš se dofatit' Kupresa po ovim bozijim kišama, de? A kako'š prezimit'?

Morska zena oborila glavu.

– Da nam se je kakogod dograbit' Dalmacije! Ovdje svijet ne more ni da se nasmije, niti paru ima.
– Eh...

Treci dan "majstor" je kroz lijevak narucivao kahvu od Suljage prijeko i dozivao nekakvo dijete.

– Mali, hej, hoceš li mi kupit' cigara.

Pa je onda taj lijevak stajao polozen pred vratima citav dan. Kiše šibaju, krovovi se cijede i propuštaju, i brico Malik podmetnuo stari sahan da mu kišnica ne prokapljuje na sto, a covjek iz cirkusa sjedi i hoce da se brije.

– Što ne viceš na onu trubu, majstore.
– A što cu vikat' kad niko ne prilazi.
– Jah, ove kiše, i voce slabo rodilo, pa svijetu nije ni do cega.

Sutradan je "majstor" još jednom pokušao svojom vikom da ozivi jesen. Glas mu je bio obican kao najobicnija stvar i ništa se nije promijenilo, pa je usred recenice stao i ostavio trubu.

A onda ga jedno jutro nije bilo: u zoru skupio ceradu i otišao.

I niko to ni primijetio nije.