Avdana Mujkica
mucilo je jedno saznanje. Sjedi on od jutra do mraka na cefenku,
narod prolazi caršijom, poneko se - ama urijetko - i navrati
u ducan, jedan star, pozelenjeo kamen proviruje ispod donjeg cefenka,
umorno gamizu dani pokraj Avdana Mujkica, trgovca na malo, a on
sjedi, i ustaje, i premece, ne znam koji put, pô vrece pirinca
iz jednog coška u drugi, pa onda dugo mjeri pogledom ogoljelu
unutricu svoje cerhane, a sve ocekujuci da mu neko iza ledja bahne
i slatko ga iznenadi:
- Merhaba Avdanaga, deder mi, imana ti, izmjeri za trines kruna
karaboje!
Sjedi tako Avdan u opustjelim danima ovog nakaznog vakta "što
insanu ne da ni zivjet' ni umrt", samuje i ceka. Pa kad
akšam padne, on se protegne, spusti gornji cefenak, priklopi
i zakljuca ducan i podje kuci. A u mislima prebraja šta
je danas pazario i zna napamet ko mu je došao i šta
je kupio i koliko je platio i zna svaku paru kako mu stoji u
natruloj ladici i cini mu se da zna kad je koja para stigla
i kroz cije je ruke prošla. Zna Avdan to sve, nehotice
sracunava vec naucene racune klateci se caršijom:
- Eto, sabahile mi dojde Arifa Mujanova i odnese dva safuna,
po tri dinara - šest dinara, platila je namah; pa se oko
podne navrati Emin i uze paltu, cibru i cage i osta mi duzan,
k'o veresija, grom joj oci izbio i ko je izmisli; i njekako
do icindije haman ne bi nikoga. Istom u icindiju odnese ona
Suljagina po frtalj kahve i frtalj šecera, sve biva deset
dinara, i još u akšam pazarih cetiri svijece po pô
dinara - dva dinara. Hele, pazarih, šucur Allahu, osamnes'
dinara u gotovu i tri i po dinara veresije. Malo brte, malo,
jakako, nejma ni bešluk cista cara, a valja zivit', valja
na se, u se i poda se, a haj' ti zivi kad pazariš osamnes'
dinara na dan, a porez k'o dzomba, izjede sve. - Zbraja i premišlja
Avdan i vidi da ne moze na kraj izaci, teško mu, najvolio
bi da nije ni poceo racunati, a brojke mu se opet same natiskuju
na jezik, i on, hoceš-neceš - proviruje kroz te sive
brojke u svoj zivot. I kako god gleda - muka golema. Nije, ima
dva mjeseca, ništa nove robe dobavio iz Sarajeva, rafovi
se ispraznjuju a po espapu pada prašina i pesinluk od muha,
pa se lijepo sve izlizaše od pustog cišcenja metlom.
Samu onu vrecu sa pirincem premjestio je jedno sedamdeset puta
s mjesta na mjesto dok je pola prodao. Vrlo malene, gole brojke,
siromašne brojke iskacu pred oci, i Avdan odmahuje rukom,
ubiše ga te brojke, otresao bi ih se, zagorcaše mu
svaki jemek i ne daju mu sna. Otima se trgovac Avdan Mujkic
od tih brojki što ga salijecu, ide brzim korakom i maše
glavom, a brojke mu se podmecu kao dušmani, i svadjao bi
se s njima, i odagnao bi ih. Pa pocne uciti sure iz Kur'ana,
"šejtanski pos'o, brte, vesvesa mi dolazi, valjace
otici Haki-fendiji da mi zapiše" i pomalo zaboravi
i dodje kuci i cuti sa zenom i djecom, sjedeci pored stare,
zute sofre. Pa tek oko jacije, kad djeca pospu, on pocne glasnije
da misli i, okrecuci se zeni, onako polusvjesno ocepi:
- Eto, tegoba jedna, zeno, dohak'o bi sam sebi od njakve muke.
Onomadne osejrim u Ibrahimovom ducanu a on daje poštaru
ravnijeh šest jorganaša, cuješ li, šest
hiljadarki za njekakvu narudjbu, šta li, a ja se ziv iscijedih
nad onom zakom pirinca i ne mogu da istjeram ni idaru. Izbi
jucer Hatidza, pita imam li djanfeza turundi boje, a ja nikakve
svile ne vidjeh ima godina dana. A za ova tri dana mogo bi ti
na prste nabrojati šta sam pazario. Evo: po kile mliva,
tri... - pa se Avdan sav ojadjen, pogrbi nad navalom brojki
i, ni sam ne znajuci kako, stane ih nabrajati brzo i u dlaku
tacno, i tek se nekad sjeti i trgne i othukne bespomocno, a
zena cuti i lampa škilji, još malo pa ce petroleuma
u njoj nestati i smrad se širi odajom.
Znao je napamet šta ima u ducanu, šta pazari, znao
je sve one rijetke dinare što su navracali u njegov sto,
i to saznanje je mucilo Avdana Mujkica. Razjedalo ga.
- E, skocio bi sam sebi u usta kad mi na um pane šta sam
prometa ucinio, pa u dlaku znam svaki sekser, pljun'o bi na
zivot, - "neuzu-billah", bori se i otima Avdan od
brojki što mu se cešce neumoljivom upornošcu
namecu.
A tih godina nekako svako se tuzio. Pogurila se kasaba u svom
blatu a kroz blato prolaze tegobni glasovi i, lutajuci izmedju
nakrivljenih kucica, izmedju dva siva brda nagnuta nad drvene
krovove, lutaju glasovi i nose brige Avdanove, Hamde šustera,
Muharema kahvedzije, brige jednog mucnog zemana.
- Kazu da Hamdo hoce zatvorit' radnju. Nejma od cega koze da
smarlajiše a dug ga pritisk'o.
- A je l' ti kogoderce dohaberio da je Hamid tišler zakljuc'o
ono svog cumeza, pa kljuc zafrljacio u vodu, pod tabhanu, i
otiš'o glavom priko svijeta.
- Aman jarabi, nakazna vakta! Stari ljudi pricaju da ne pamte
ovaj cestaluk i ovaj kokuzluk.
- Ama, šta ti hoceš moj brate; kad Ibrahimaga Mackic
kaze da ni njemu nije lako, veli i on se fabrici zaduzio. I
još govori kako su tamo njegdi bukadar banke propale i
kako njakve goleme trgovine oboriše i po Sarajevu esnaf
cojka.
- Vela havle, eh ja da zar i to prodje, da nas Allah zakloni.
- Hoce akobogda.
- Ama, šta je ovom narodu pa samo o belaju govori i misli,
dragi Boze, k'o da je kijamet, pa se nema kud?! Dodje insanu
da pobjegne od svijeta i da ne haje za ovakve muhabete, vrag
ih odnio. A ne mereš mimo svijet ništa i valja ti
trpit šceo-nešceo, - buni se Avdan i sve bi pobjegao
od razgovora, "dosta mi je i moje muke", a stiješnjen
je i sve više osjeca da ne moze.
I ne zna kud bi. A dani prolaze.
Rafovi sve prazniji.
Nestalo šecera: valjalo bi naruciti. A sanduk je preko
šest stotina... odakle?
I svako se o sebi zabavio. Tih dana našli su mrtvu Merinovku.
Presamitila se, valjda, jedne noci u kolibi i od gladi umrla.
Kasaba je bila smetla s uma.
Svak se o sebi zabavio.
Pa uzeše ljudi naplacivati veresiju. Pritijesniše
sirotinju, udari covjek na covjeka, otmi, daj, svak sebi tegli,
zavadi se narod a tuzbe nikoše i šejtanski vakat posta.
Prepao se insan za svoju crkavicu, pa mu nije ni do cega. Arif
i Mustafa pobili se oko nekakvih sedam dinara. Krv pala i Arif
ostade bez oka.
"... Kako bi insan izdur'o, pobogu si brate, i okle ceš
šecer smarlajisati, de?!"
Pobjegao bi Avdan od svih tih kasabskih nevolja kao što
pobjegoše Hamid i Mehmed, "pa eno hin sad, kazu, u
njakvoj fabrici, a ajluk him bolji nego u našeg trgovca
zarada"; pobjegao bi, ama ga drzi ono ducana, onaj zeleni
kamen pod cefenkom, ono malo robe što je ostalo, drzi ga
zena u kuci i dim iz cibuka iza vecere kad se kroz brojke probije
kakvo sjecanje: "Eh kam' puste srece da umrijeh onda kad
sam samo konto šta cu rucku a šta veceri, eh..."
i ostaje prikovan za ducan iz kojeg zja praznina kao smrt.
"Šta ceš, morda je tako i sudjeno!" htio
bi da se umiri a sve se prisjeca kako mu je danas falilo taman
tri krune pa da pazar namiri na šesnaest dinara. I taru
ga te tri krune, a krivo mu što misli o njima kad je, eto,
tako sudjeno, i odhukuje i maše rukama, pa se ushoda po
sobi, a zena ga samo prati ocima po sobi i šapuce: "Jarabi
ti nam pomozi, daj nam svaku srecu i rahatluk i cuvaj nas od
šerra, amin!" i ne zna šta da uradi i nemocna
je da mu pomogne. A ispod prozora se razlijeze glas Asima Klempuša,
pijan i pretrgnut, a bezbrizan glas kakav nikne samo u sumornim,
beziglednim kasabskim nocima. I veseo glas. Pa se nadvio nad
brige svakodnevne, preletio ih pa krešti pokraj prozora,
negdje se zarije u mozak, negdje prodje kao obicna, preobicna
stvar koja se i ni primijeti, a Avdanu se javio kao slamka u
njegovu utapanju.
Cutanje. Jedno dijete u snu isprekidano bunca.
- Blago njemu, bogme, on ni za šta ne zna kad je pijan,
- nehotice cita iz Avdanove pameti.
U glavi trgovca na malo, Avdana Mujkica, najzad je poceo da
se otvara izlaz. Pa eto, pobjeci, zakloniti se od ubojnih brojki
i svjetskih naklapanja, uci u nešto novo, napiti se ama
dobro, "kazu ljudi da pijan coek ništa ne zna i da
mu je k'o u dzenetu". Pokaza mu se soba tako malena i dobro
poznata, tako ocajno poznata, a zena ga gleda vjecno jednakim
pogledom, pa onaj zadah ga vec dvadeset i tri godine osjeca...
"Uh da se pobjegne i zaboravi, a dzabe ti grihota, makar
vala cojk u pô dzehenema gorio!"
Ustao je Avdan Mujkic i imao širok, beznadno mracan pogled.
Zena uplašeno muca:
- Kud ceš, efendija?
- Idem. Bjezim!
- Ka'š doc?
- Kad me vrag donese. Ne cekaj!
- Uh, draga...
I usne joj zadrhtaše.
Ide Avdan caršijom, i misli kako je grijeh piti, haram
je a pregorice, pa što Bog da. Pa misli još kako ce
kuca i ducan ostati bez icega ako i ono malo para propije i
kako ce, moze biti, i gladovati. A pregorice i to, pa šta
Bog da. Makar i ono robe butum prodao, iznapijace se nekoliko
puta. Kako je samo Klempuš rahat...! A što je blize
birtiji, sve mu je teze kad se sjeti zene i onog drhtavog, neizrecenog
proklinjanja i djece koja ce gladovati. A onda mu opet navru
brojke, i kao da mu neko na uho šapce ono ubistveno saznanje:
"Jucer si pazario sedamnes' dinara, danas petnes' i krunu,
onomadne osamnes, sjutra ceš deset, a prekosutra neceš
ništa, i niko ti nece pomoci, propada narod svuda, kad
Ibrahim Mackic kaze, onda ti je tako, i ti se mucio - ne mucio,
bice ti sve gore, vakat je taki doš'o. A cime ceš
kupiti sanduk šecera, de?"
... Zgranula se pospana Greta za tezgom, i one dvije-tri dangube
što se vazda nadju u svakoj krcmi i oko svake konobarice,
zgranuše se kad upade covjek iskolacenih ociju i, otresajuci
se nekog nevidljivog tereta ili napasti, pruzi ruke:
- Daj rakije, ljute, najljuce, kumim te Bogom, namah, brze...!
Te noci se Avdan Mujkic prvi put u zivotu napio kao sjekira.
|