- Merhaba Avdanaga, deder mi, imana ti, izmjeri za trines kruna karaboje!

Sjedi tako Avdan u opustjelim danima ovog nakaznog vakta "što insanu ne da ni zivjet' ni umrt", samuje i ceka. Pa kad akšam padne, on se protegne, spusti gornji cefenak, priklopi i zakljuca ducan i podje kuci. A u mislima prebraja šta je danas pazario i zna napamet ko mu je došao i šta je kupio i koliko je platio i zna svaku paru kako mu stoji u natruloj ladici i cini mu se da zna kad je koja para stigla i kroz cije je ruke prošla. Zna Avdan to sve, nehotice sracunava vec naucene racune klateci se caršijom:

- Eto, sabahile mi dojde Arifa Mujanova i odnese dva safuna, po tri dinara - šest dinara, platila je namah; pa se oko podne navrati Emin i uze paltu, cibru i cage i osta mi duzan, k'o veresija, grom joj oci izbio i ko je izmisli; i njekako do icindije haman ne bi nikoga. Istom u icindiju odnese ona Suljagina po frtalj kahve i frtalj šecera, sve biva deset dinara, i još u akšam pazarih cetiri svijece po pô dinara - dva dinara. Hele, pazarih, šucur Allahu, osamnes' dinara u gotovu i tri i po dinara veresije. Malo brte, malo, jakako, nejma ni bešluk cista cara, a valja zivit', valja na se, u se i poda se, a haj' ti zivi kad pazariš osamnes' dinara na dan, a porez k'o dzomba, izjede sve. - Zbraja i premišlja Avdan i vidi da ne moze na kraj izaci, teško mu, najvolio bi da nije ni poceo racunati, a brojke mu se opet same natiskuju na jezik, i on, hoceš-neceš - proviruje kroz te sive brojke u svoj zivot. I kako god gleda - muka golema. Nije, ima dva mjeseca, ništa nove robe dobavio iz Sarajeva, rafovi se ispraznjuju a po espapu pada prašina i pesinluk od muha, pa se lijepo sve izlizaše od pustog cišcenja metlom. Samu onu vrecu sa pirincem premjestio je jedno sedamdeset puta s mjesta na mjesto dok je pola prodao. Vrlo malene, gole brojke, siromašne brojke iskacu pred oci, i Avdan odmahuje rukom, ubiše ga te brojke, otresao bi ih se, zagorcaše mu svaki jemek i ne daju mu sna. Otima se trgovac Avdan Mujkic od tih brojki što ga salijecu, ide brzim korakom i maše glavom, a brojke mu se podmecu kao dušmani, i svadjao bi se s njima, i odagnao bi ih. Pa pocne uciti sure iz Kur'ana, "šejtanski pos'o, brte, vesvesa mi dolazi, valjace otici Haki-fendiji da mi zapiše" i pomalo zaboravi i dodje kuci i cuti sa zenom i djecom, sjedeci pored stare, zute sofre. Pa tek oko jacije, kad djeca pospu, on pocne glasnije da misli i, okrecuci se zeni, onako polusvjesno ocepi:
- Eto, tegoba jedna, zeno, dohak'o bi sam sebi od njakve muke. Onomadne osejrim u Ibrahimovom ducanu a on daje poštaru ravnijeh šest jorganaša, cuješ li, šest hiljadarki za njekakvu narudjbu, šta li, a ja se ziv iscijedih nad onom zakom pirinca i ne mogu da istjeram ni idaru. Izbi jucer Hatidza, pita imam li djanfeza turundi boje, a ja nikakve svile ne vidjeh ima godina dana. A za ova tri dana mogo bi ti na prste nabrojati šta sam pazario. Evo: po kile mliva, tri... - pa se Avdan sav ojadjen, pogrbi nad navalom brojki i, ni sam ne znajuci kako, stane ih nabrajati brzo i u dlaku tacno, i tek se nekad sjeti i trgne i othukne bespomocno, a zena cuti i lampa škilji, još malo pa ce petroleuma u njoj nestati i smrad se širi odajom.

Znao je napamet šta ima u ducanu, šta pazari, znao je sve one rijetke dinare što su navracali u njegov sto, i to saznanje je mucilo Avdana Mujkica. Razjedalo ga.

- E, skocio bi sam sebi u usta kad mi na um pane šta sam prometa ucinio, pa u dlaku znam svaki sekser, pljun'o bi na zivot, - "neuzu-billah", bori se i otima Avdan od brojki što mu se cešce neumoljivom upornošcu namecu.

A tih godina nekako svako se tuzio. Pogurila se kasaba u svom blatu a kroz blato prolaze tegobni glasovi i, lutajuci izmedju nakrivljenih kucica, izmedju dva siva brda nagnuta nad drvene krovove, lutaju glasovi i nose brige Avdanove, Hamde šustera, Muharema kahvedzije, brige jednog mucnog zemana.

- Kazu da Hamdo hoce zatvorit' radnju. Nejma od cega koze da smarlajiše a dug ga pritisk'o.
- A je l' ti kogoderce dohaberio da je Hamid tišler zakljuc'o ono svog cumeza, pa kljuc zafrljacio u vodu, pod tabhanu, i otiš'o glavom priko svijeta.
- Aman jarabi, nakazna vakta! Stari ljudi pricaju da ne pamte ovaj cestaluk i ovaj kokuzluk.
- Ama, šta ti hoceš moj brate; kad Ibrahimaga Mackic kaze da ni njemu nije lako, veli i on se fabrici zaduzio. I još govori kako su tamo njegdi bukadar banke propale i kako njakve goleme trgovine oboriše i po Sarajevu esnaf cojka.
- Vela havle, eh ja da zar i to prodje, da nas Allah zakloni.
- Hoce akobogda.
- Ama, šta je ovom narodu pa samo o belaju govori i misli, dragi Boze, k'o da je kijamet, pa se nema kud?! Dodje insanu da pobjegne od svijeta i da ne haje za ovakve muhabete, vrag ih odnio. A ne mereš mimo svijet ništa i valja ti trpit šceo-nešceo, - buni se Avdan i sve bi pobjegao od razgovora, "dosta mi je i moje muke", a stiješnjen je i sve više osjeca da ne moze.

I ne zna kud bi. A dani prolaze.

Rafovi sve prazniji.

Nestalo šecera: valjalo bi naruciti. A sanduk je preko šest stotina... odakle?

I svako se o sebi zabavio. Tih dana našli su mrtvu Merinovku. Presamitila se, valjda, jedne noci u kolibi i od gladi umrla. Kasaba je bila smetla s uma.

Svak se o sebi zabavio.

Pa uzeše ljudi naplacivati veresiju. Pritijesniše sirotinju, udari covjek na covjeka, otmi, daj, svak sebi tegli, zavadi se narod a tuzbe nikoše i šejtanski vakat posta. Prepao se insan za svoju crkavicu, pa mu nije ni do cega. Arif i Mustafa pobili se oko nekakvih sedam dinara. Krv pala i Arif ostade bez oka.

"... Kako bi insan izdur'o, pobogu si brate, i okle ceš šecer smarlajisati, de?!"

Pobjegao bi Avdan od svih tih kasabskih nevolja kao što pobjegoše Hamid i Mehmed, "pa eno hin sad, kazu, u njakvoj fabrici, a ajluk him bolji nego u našeg trgovca zarada"; pobjegao bi, ama ga drzi ono ducana, onaj zeleni kamen pod cefenkom, ono malo robe što je ostalo, drzi ga zena u kuci i dim iz cibuka iza vecere kad se kroz brojke probije kakvo sjecanje: "Eh kam' puste srece da umrijeh onda kad sam samo konto šta cu rucku a šta veceri, eh..." i ostaje prikovan za ducan iz kojeg zja praznina kao smrt.

"Šta ceš, morda je tako i sudjeno!" htio bi da se umiri a sve se prisjeca kako mu je danas falilo taman tri krune pa da pazar namiri na šesnaest dinara. I taru ga te tri krune, a krivo mu što misli o njima kad je, eto, tako sudjeno, i odhukuje i maše rukama, pa se ushoda po sobi, a zena ga samo prati ocima po sobi i šapuce: "Jarabi ti nam pomozi, daj nam svaku srecu i rahatluk i cuvaj nas od šerra, amin!" i ne zna šta da uradi i nemocna je da mu pomogne. A ispod prozora se razlijeze glas Asima Klempuša, pijan i pretrgnut, a bezbrizan glas kakav nikne samo u sumornim, beziglednim kasabskim nocima. I veseo glas. Pa se nadvio nad brige svakodnevne, preletio ih pa krešti pokraj prozora, negdje se zarije u mozak, negdje prodje kao obicna, preobicna stvar koja se i ni primijeti, a Avdanu se javio kao slamka u njegovu utapanju.

Cutanje. Jedno dijete u snu isprekidano bunca.

- Blago njemu, bogme, on ni za šta ne zna kad je pijan, - nehotice cita iz Avdanove pameti.

U glavi trgovca na malo, Avdana Mujkica, najzad je poceo da se otvara izlaz. Pa eto, pobjeci, zakloniti se od ubojnih brojki i svjetskih naklapanja, uci u nešto novo, napiti se ama dobro, "kazu ljudi da pijan coek ništa ne zna i da mu je k'o u dzenetu". Pokaza mu se soba tako malena i dobro poznata, tako ocajno poznata, a zena ga gleda vjecno jednakim pogledom, pa onaj zadah ga vec dvadeset i tri godine osjeca... "Uh da se pobjegne i zaboravi, a dzabe ti grihota, makar vala cojk u pô dzehenema gorio!"

Ustao je Avdan Mujkic i imao širok, beznadno mracan pogled. Zena uplašeno muca:

- Kud ceš, efendija?
- Idem. Bjezim!
- Ka'š doc?
- Kad me vrag donese. Ne cekaj!
- Uh, draga...

I usne joj zadrhtaše.

Ide Avdan caršijom, i misli kako je grijeh piti, haram je a pregorice, pa što Bog da. Pa misli još kako ce kuca i ducan ostati bez icega ako i ono malo para propije i kako ce, moze biti, i gladovati. A pregorice i to, pa šta Bog da. Makar i ono robe butum prodao, iznapijace se nekoliko puta. Kako je samo Klempuš rahat...! A što je blize birtiji, sve mu je teze kad se sjeti zene i onog drhtavog, neizrecenog proklinjanja i djece koja ce gladovati. A onda mu opet navru brojke, i kao da mu neko na uho šapce ono ubistveno saznanje: "Jucer si pazario sedamnes' dinara, danas petnes' i krunu, onomadne osamnes, sjutra ceš deset, a prekosutra neceš ništa, i niko ti nece pomoci, propada narod svuda, kad Ibrahim Mackic kaze, onda ti je tako, i ti se mucio - ne mucio, bice ti sve gore, vakat je taki doš'o. A cime ceš kupiti sanduk šecera, de?"

... Zgranula se pospana Greta za tezgom, i one dvije-tri dangube što se vazda nadju u svakoj krcmi i oko svake konobarice, zgranuše se kad upade covjek iskolacenih ociju i, otresajuci se nekog nevidljivog tereta ili napasti, pruzi ruke:

- Daj rakije, ljute, najljuce, kumim te Bogom, namah, brze...!

Te noci se Avdan Mujkic prvi put u zivotu napio kao sjekira.