Bude to kod nas u kasabi gdje se vrijeme nekako prije dvije-tri
stotine godina zaustavilo pa ne mice, krovovi su isti kao i davno
nekada, ljudi se necujno izmjenjuju pod tim sivim drvenim krovovima,
odzive svoje pa nestanu, sunce i sokaci i gumna i krtolišta,
sve je to kao ukleto i okamenjeno, a onaj jedini auto, što
jedanput na dan dodje u varoš, ni on ne smije da zadje medju
kuce, da naruši dah pradavnog, nego se zaustavi na kraju,
istrese poštu i vrati se istim putem. Bude to, velim, u našoj
kasabi gdje se ništa ne dešava, da ljudi mnogo misle
i mnogo cute. Dodje tako sabahile Šehab u svoju poslasticarnicu,
mracnu, došla ko uljez medju susjednim kucama što su
je stisle pa joj ne koristi ni ona rupa što umjesto prozora
zja na zidu, dodje i pogleda svojih šest nagrizenih kutija
sa šecerkama (a nije ih pomakao s onih mjesta bogzna otkada),
zapali cibuk i oturiše na minderu iza tezge. Puši on
tako i premišlja misli teške i spore, misli što
mu ih je i otac premišljao, o ljudima, vremenima, teškom
zivotu, o tome kako bi trebalo popraviti ogradu oko dzamije, a
dan, razmucen u vlaznom polumraku njegove cerhane, traje i dotrajava
tiho. Naidje, jal' ne naidje, u tom širokom danu po jedno
dijete, pruzi cvrsto stisnutu pesnicu i u njoj "krunu",
uzme šecerlamu u obliku lule i pobjegne, a Šehab sjedi
i sa beznadnom strpljivošcu dalje ceka.
I ušla ta polaganost praznine i sumraka u Šehaba pa
se on i ne osvrne kad mu iznenada i van obicaja u "ducan"
upane stranac, covjek sa štapom, prašinom na cipelama
i golemim umorom u ocima, othukne silno i svali se na klupu.
- Dobar dan!
Šehab, starinski covjek polako okrene glavu. Jest, stranac
je, mozda da je putnik - namjernik izdaleka, vidi mu se po cehri.
A ko zna kako je doš'o. Da nije pješice? E, nejma
danas k'o nekad pa uzjašeš konja pa eto te za noc
u Sarajevu. Danas izmislili nekakve avtomobile i motore pa sad
ovdi, sad tamo; pa him malo i to, hoce pod nebesa, i - vallahi
poletiše. Lete u jeroplanima, leti dunjaluk, zatrk'o se
svijet plaho, sva je prilika vrat ce slomit. A pješice
idu od bjesa, prahne him. Evo i ovaj, ko zna ko je i što
hoda. Pa još vice "dobar dan!" Kakvi su to danas
ljudi postali pa ni "selamun alejkjum" ni "pomozi
bog" vego - "dobar dan", k'o da more ne bit'
dobar kad ga je Bog stvorio.
- Dobar je Allah koji ga je jaratis'o!
Putnik se malko trze, bio je vec mislio da je starac gluh, pa
i zaboravio na svoj pozdrav, predao se polumracnoj tišini
i onom ugodnom treperenju utisaka pred ocima. Ceste, gore i
gradovi prolaze sad kroz njega kao što je on do juce prolazio
kroz njih, a onaj mir što ga je zacudio cim je došao
u ovu varošicu, sad mu izgleda kao poplava u koju su svi
ljudi, pa i ovaj starac za tezgom, zajedno sa svojih šest
proderanih kutija šecerlama, utonuli bespovratno, u koju
i on tone. I vec se sazivio sa tom posebnom, teškom tišinom,
zaboravio zašto je ušao u ovu cudnu trgovinu, samo
je zagledan u neravnu kaldrmu poda sanjario o bogzna cemu, kad
ga Šehab iznenadi svojim neobicnim, zakašnjelim odgovorom.
Zbunjen, nije znao šta da kaze na to, on se najzad prisjeti
svoje zedi.
- Daj mi jednu buzu ako imaš!
Šehab se pomace, namjesti se bolje na minderu i ostade
sjedeci. Zaokupile ga opet nekakve misli o areoplanima, o onoj
kutiji što na doktorovom prozoru svaki dan u podne cas
govori, cas pjeva, cas opet svira "k'o da je šejtan,
alejhillane, zatvoren u nju", pade mu na um da se je, eto,
coek poceo i s Bogom da nadurava i da ce to na belaj izac' tamo
se negdi, kazu, vec krve i biju, nalet hin bilo, samo nek je
daleko od nas, nek nas ne dijeraju, i tu Šehab podozrivo
pogleda stranca. Hm, hoce buzu, a šta ce mu buza... - i
misli tako Šehab u beskraj. Strancu se ucini da je podugo
cekao da se starac digne ili odgovori, pa kad ništa ne
bi on priupita:
- Daj mi, brate, buzu ako imaš!
Šehab se vec bio zanio u mislima, pocelo ga spopadati ono
poznato ogorcenje, nezadovoljstvo sa današnjim svijetom
i njegovom trkom, brzinom, kad ga pitanje poremeti. I dodje
mu nekako kao da je taj strani covjek tu unio pometnju u njegov
mirni ducan, uzburkao mu je sve i Šehaba obuze tjeskoba.
Krivo mu što taj jabandzija, "bud je nahrupio k'o
vjetar s nekakvim "dobar dan", bud udario govoriti
i vikat' k'o da je u svom, pa još pohitio, bi rek'o da
mu nešta pobjeze pa hoce da stigne. Te daj buzu, te daj
buzu, nit se da coeku snac ni smislit"... i sve ono nezadovoljstvo
sa današnjim dunjalukom skupilo se sada u srdzbu prema
tako govorljivom strancu. A ovaj, vec nestrpljiv videci da se
dedo baš i ne mice, a on vec sat i više ceka, podviknu
nešto glasnije:
- Ama, daj mi buzu, brate!
Pitanje zazvoni u vlaznim zidovima. Tišina, minut, dugo,
vjecnost. A onda u Šehabu uskipi.
- Stani, brte, šta si navro k'o da te svi vrazi gone! Polahko,
ko je hitio i vrat je slomio!
Zacuta i ispusti tri klobuka dima. Stranac zbunjen cekaše
ne govoreci. Opet prodjoše spori i vlazni minuti. Pa onda
Šehab završi:
- A buze nejmam... Jok!
|
