Nizak stas, malo povijen, sjekira preko ramena i prelomljen nos - to je Mašo. Pronosi jednostavno kroz kasabu svojih »krk beš« i rastegnute, rapave misli. »Vala, ako danas namirim pet tovara, po tri forinte - petn'es forinti, naplaticu odma' pa ja da se njekako...«

- Mašo, sabalahajrosum, daj, br'te, kad ceš ti meni platit' ono moje? Ja tebi k'o inksanu dadoh na vjeresiju, a ti...
- Mašo, je l' de ti meni još tri i po banke pa smo kvit! Der, imana ti, pohiti!
- Mašo!...

Ljudi mu kao usput i prijateljski napominju, a on nekako osjeca da iza tih rijeci pociva nešto nemilo, nešto što bi ga za tri i po banke u top metnulo. I dovikivanja lijezu u njega, zabadaju se u tvrde, rapave misli, taloze tjeskobu oko srca i gone ga brze izmedu ducana. Svaki poziv udari po zivcima i odmah bude hladno i prazno, prekine se nešto u unutrici i Mašo uzbudeno, kao covjek koji svaki cas ocekuje pucanj, sluša kad ce ga pogoditi rijeci - prijekori:

- Mašo!
- Pa ti, dobar si coece...

I on nema odgovora. Ponekad samo prituzi mu pa bi urlikno: »Ma, pustite me, - braco, šta ste...« i još nešto tako uskovitlano, neodredeno, a puno pobune, pa se sve ipak slomi u njemu, nezavršeno, buncavo i prigušeno. Samo onda zuri i misli na glas, govori sa samim sobom kao da bi nadglasao onu hladnu neugodnost što se razlila po njemu.

Ide Mašo, nosi cetrdeset I pet ljeta i dugove.

Jednom citavih pet dana nije ni krajcara zaradio. Bilo ljeto, svijet nije cijepao drva. I uzeo je na vjeresiju dvije »palte« duhana. Onda je drugi put bio bolestan, pa trgovac Ibro, »dobar coek«, našao mu se u nevolji i vjerovao mu tri kile brašna i još nešto espapa. Pa opet jedanput kad je krojio fermen. Zatim... Idu dugovi ukopani u brige. Mašo još samo prizeljkuje da mu se negdje uvuci u avliju, medju nagomilana drva i cijepati, cijepati.

- Hanuma, da nejma ko na putu?
- Cekaj!

Zena se sakrije i odnekle radoznalo izviruje dok se on provlaci avlijom.

- Eto, ima dva tovara, pribi hin caskom, nemam šta nalozit'! - dolazi iza zatvorenih vrata sakriven zenski glas.
- Peke!

Svako drvo ima poneku frz ili izbocinu i na tim mjestima zakaci Mašin pogled dok se ruke naviknuto dizu i spuštaju. Hah! heh! Sjekira ravnomjerno udara, zasijeca duboko, cjepalo se trese, Mašo kleca pri svakom zamahu i zaboravlja pomalo.

Onda zapocinje ondje gdje je prekinuo.

- Pa akobogda te saletim petn'es' forinti, taman cu se njekako zakrpit'. Malko mliva i duhana, a ja da izbije još štogod pa se oduzim! Hah! heh! Samo da hoce efendija doc' pa da mi br'te plati, da ga ne gonjam poslije za 'va dva tovara po citavoj kasabi! A ako ne dode?... Kako bi bilo da zaišcem od hanume? Ama jok, re'ce da se bojim, heh. heh, vala treba pohitit' pa da prispijem i kod Mula Asima da mu pribijem ona tri tovara! Heh! heh!

Po zidu bjesomucno skace sunceva zraka što se odbila od oštrice. Frcaju trijeske i pred Mašinim se ocima razbija nešto, razbijaju se presjeceni citavi svjetovi što su zapoceti negdje u mirnim tokovima rapavih, nedovršenih misli, i Maši je nekako lako, prijatno od onog razbijanja pod nogama.

Bogzna otkada je cjepar. Ni on ne pamti kad je odsjekao pola prsta na desnoj ruci i otkada zapravo nosi sjekiru sobom. Iz hefte u heftu sijece, lomi, krši drva i u taj lom zabija malo pomalo svoj zivot. Dani se nadovezuju, vjecno isti. Duzan, njemu duzni, to se dvoje sukobi u mozgu, sklupca se i on nikad da uhvati kraj.

I ubija sjekirom brige. Samo je teško, nevjerovatno teško, proci ispred ociju koje te gledaju, a duboko u njima citaš pitanje, prigovor koji ce sad, na, izici: »Pa, br'te Mašo, još ti meni ne vrati ono moje!« Obraz je obraz... Mašu je stid... Udara zestoko, tako zestoko da više ništa ne cuje u sebi.

Jednomje poceo da misli. Palo mu na um da se, eto, treba svijetu oduziti, valja biti pošten, ama što da on bude pošten a da recimo Mujaga ili Salih-efendija njemu ostaju duzni i zaborave platiti, a njemu mrsko svaki cas iskati i... i - ama opet ispanu oni pravi, a on nekako ne moze da zaboravi i sve ga dugovi progone, a ima ih sad oko šest banki, a ne smiješ covjeku reci da je nepošten, gdje ce on misliti na tvojih nekoliko dinarcica... Nije Mašo više ni umio da misli, samo ga ponekad uhvati huja na citav svijet, na samog sebe, nešto mu nije u redu ni pravo, a nikako ne moze da uhvati kraj ni pocetak.

- Hanuma, ja iscijepah!
- Dobro, Mašo, ejvallah ti! Nejma mi sad cojka kod kuce, pa mu ti reci kad ga vidiš djegod u caršiji, nek ti plati! Hoceš li kahvu?
- Necu, - drekne Mašo. - Dje cu ja nac' tvog efendiju, daj ti meni sad plati, valja mi jest', ne mogu ni ja zivit' od have!
- Ama, dobar insanu, kad ti kazem nejmam brez cojka, a on ce ti platit' ovo koji dan, dok te sretne.

Mašo je tresnuo vratima. Jedno pseto što se skitalo uz napuštenu ogradu na sokaku zaskica i pobjeze.

Po kafanama se znalo: kad Mašo tutnji nogama, otpuhuje i trese se iduci, onda je »na lijevu ust'o« i ljut je kao zolja. A kao za pakost, onda se svako sjeti pogrdnog imena kojim su ga zvali nekad davno, dok je bio mlad: Mande!

Slijegalo se to njemu od pamtivijeka. Otpocelo je kad je bio dijete pa ga onako musavog i nedoceranog, aginska djeca gonila od sebe: »Necemo se igrati s fukarom, mati kaze da si ti ušljiv«. Nastavilo se smrcu materinom, kad je on, djecak, morao sam da je pokopa, a bilo pet ljudi na dzenazi. Onda sve cešce. Zamolio je da goni fijaker Halim begov, rekli mu: »Šta ceš nam ti?« Sjedao u kafanama i niko s njim nije progovarao više od »merhaba«. Jedanput se poceše šaliti. Nadjenuše mu ime Mande... Zalutala bi svake zime po koja gruda i na njegova ledja. Zaduzio se - progone ga. Duzni mu - ne smije zaiskati. Slijeze se u njemu od svega toga nešto oporo i jetko i on nekako kao u snu osjeca da je to nešto kao cjepalo kvrgavo, tvrdo i da bode, i sve mu dolazi da to izvadi, oslobodi iz sebe, a ne moze nikako. Samo ono raste i Mašu sve cešce srdzba obuzima.

- Mande! Bocnulo ga je.
- Mande! Ujelo ga.
- Mande!

Poteze iz dubina tešku kao pecina psovku i pojuri u kafanu odakle se cuo prigušen smijeh.

- Šta je? Kome je meram da me dijera? Nek izadje!
- Jami, Mašo!
- Drz, desno!

Pred ocima i iza ociju kuha, vrije. Neko je, obijestan, prošao za ledja Mašina i »cavlesnuo« ga dlanom po glavi. Neko je s druge strane udario »klempu«.

- Hu-u, uu!

Jeziv tajac. Mašo se sagao, zakolutao ocima, spazio ispruzenu ruku što se zaustavila u namjeri da ga udari i prihvatio za sjekiru. Ohladiše se duše i svako se pokaja.

Pokrece se tvrdo, drvenasto u unutrici Mašinoj, zagrebe bolno, navuce tamu pred zjenice, onda se otkine i provali. Cetrdeset i pet godina jada riknu kao zvijer i srca se zalediše.

Ispruzena ruka klisnu kroz otškrinuta vrata. Mašo se natisnu za njom.

- Jami!

Ne dajte, ljudi!

Ubice coj'ka!

- Hu-u-uu!

Mašo podigao sjekiru, raširio oci, gace lepršaju, a pod njim tutnji. Drma se kasaba. Podignuta sjekira sijeva i juri.