- Merhaba, brko!
- Merhaba, aga! - a seljaku vec nešto teško oko srca, zna Abidagu.
- Kako si brko! - nastavi Abidaga, a mjeri lijevim okom bijel, pun i okrugao sir.
- Dobro, elhamdulilah, kako je tamo - cijedi seljak, a klupu pred sobom vec primice.
- Jesi li 'no ti Mujin, Allaha ti? - zapitkuje Abidaga, a onaj mu sir zamakao za oko.
- Jok, brte, nijesam, nego Husanov - zagovara seljak i hoce da se rasprica, ne bi li kako zabašurio i ocuvao onaj sir.
- Aha, Husanov! jest, imana mi; baš, hesabim, iz Prijevora... - vadi Abidaga ruku iz dubokog dzepa od cakšira.
- Nije, aga, nego iz Dusina, zar ne znaš Husana Salkinog... - premješta seljak sir i poduze zadrzava ruke na njemu.
- Jes', vjere mi, a ja sveosve smetn'o s pameti! Znam, kako ne bih znao Husana Salkinog, eh, stari smo mi jarani, a - primak'o se Abidaga i pruza ruku, a za Husana nikad ni cuo nije. - A pošto ti 'no bijaše ovaj sir, a?
- Šest dinara, aga, ko tebi - ocajno prevrce ocima covjek, a ne zna kako da sir spase.
- Pa... nije ni skupo, der da vidim. Ako bude k'o u rahmetli oca, onako sladak, baš bih kupio! -i vec Abidaga, onako krvnicki, zabada nokat i lomi komadinu.
- Vala, dobar je... uh, jami, pobogu brate, dje mi otkide tol'ki komad! Lijepo se pozna! Ko ce mi ga sad šceti kupit' - trza se i jauce unesreceni seljak.
- De, de, šta si zakuk'o. A, vala i sir ti, da je šta - nije. Iscijedio si iz njega i dušu. Kako ti nije grihota za 'vo trazit' šest dinara? - sve onako, zvacuci, primjecuje Abidaga, i k'o ljuti se.
- Pa, evo tebi za pet, nosi brate, kad si ga tako dušmanski unakazio, hvata se seljak za slamku.
- Ma ti, bolan. misliš da su meni vrane mozak popile. Nisam ja od jucer na 'vom pljacu, vode. Znam ja šta je to rijet' sir. Eh! Tri dinara cu ti dat', a i to ti je puno, - cacka zube Abidaga i vec zagleda unaokolo kod koga je dobar kajmak.
- E, baš nejmaš duše, aga. Ko bi ti, bolan, voliki sir snio iz Dusine za tri dinara, ko? Daj makar cetiri i po - kabulosum!
- Ti, biva, zaintacio, pa, illah, pet! cetiri i po! Pet! cetiri i po! i - ni pomaknut'! E neceš, burazere! - odmice se Abidaga od ojadjenog covjeka i prilazi, malo podalje, drugome koji nije cuo ovaj tuzni muhabet.
- Ejvallah, mladicu!
- I tebi, efendija - neiskusno i spremno odgovara mladic, a ne zna Abidagu.
- Bogme, ti zamašit momak! Da nisi, pocem, s Bladica?
- Jok ja, 'fendija, nego ozgor, iz Prokosa, - sa naivnom nadom potvrduje momcic.
- Ooo! iz Prokosa! Pa ja znam Prokos k'o elham. Ti si, momcicu, Bašiceva soja, glavu bih dao!
- Baš tako, aga! I to Osmin - veseli se Prokošanin i drzi sigurnim, ko u ruci, da ce prodati kajmak.
- E, vidiš! Ama, kol'ki si se protegao, ne bi te insan ni poznao. Vallahi, ko da fe je ko iz vode za uši teglio, tako si se razrastao!

Veseo i rumen, mladic se isprsio, a Abidaga nastavlja, siguran u se:

- A kolko sam ja puta ishodio gori, do tvog babe na mlijeko i kajmak, pa mi tefericili na onoj zeleni, aman jarabbi! plaho li bijaše! Ama, prodje i taj vakat, ostari se, ko bi sad izduro gor' do vas na ovim nogama! A donio malko kajmaka, a? Nekad je u vas bio baš nabas, onako sa šecerom, a po dva-tri prsta debeo, ne znam je l' sad takvi? Der, da vidim! - pruza Abidaga svoj smrtonosni prst.
- Bujrum, brte, oprobaj pa vidi. A da je kabil, ne 'š ga nac boljeg, vjeruj se! - govori priprosto mladic, i ne sluteci zlo, a vec smišlja kako ce odmah kupiti soli pa tabanima vatru! Da prije mraka stigne kuci.
- Oho - ho! mastan! Hm... hm, ama cim se ovo cuje, ociju ti! K'o safunom!

Zaprepasti se siromah »momcic« kad vidje koliko mu kajmaka ta »proca« odnese, ohladi se nešto u njemu:

- Ama... ne cuje se nicim. To se tebi, morebit, samo cini, de si, zar, podosta uzeo pa te zatušilo. A lijep je, i jevtin.
- Pa, majka mu stara nisam ja nevješt, znam ja šta je kajmak. A ovo ašicare smrdi. Znaš ti to, nego kriješ. E, ne valja ti pos'o. I ja baš šcedah kupit! Da ne oprobah - bi se nasamario! E, ljudi bozji, ljudi bozji... - udaljuje se Abidaga koreci i istrazujuci kakvu zrtvu s vocem.

E, ama mu jednom i prisjelo! A evo kako. Namjerio se on, mozda peti put, na jednog, onako -ko od brda odvaljenog, odozgo sa Šcita. Donio covjek mlado maslo, bijeli se ko dan, pa ga lijepo metnuo preda se i gleda. A bio nešto ljut - opština pocela naplacivati po dinar pljacarine više, pa se seljak o sebi zabavio - a naš covo, bezbeli, i na lijevu usto pa - gotov belaj! Tako ti on sjedi, kad - Abidaga! Odmjerio maslo i sigurno se u sebi zarekao da ce makar pet deka »smazati«.

- Kako si, dobar insanu?
- Nikako! A tebi je svejedno, šta te briga! Vidje Abidaga da je covo otresit, pa utanji glasom:
- A jel' ti dobro maslo?
- Dobro, ko dobro plati - otsjeca Šcitavljanin.
- Pošto je? - pravi se Abidaga nevješt, a misli: »E, neceš mi pobjec'!«
- Dvadeset i cetiri, ako si mušterija, a ako nisi - nipošto. - Abidaga, po navici, a na svoju nesrecu, zamoci dva prsta pa zahvati, onako svojski, poduboko. Dok on to ucini, seljak dize sud s maslom i utrapi mu ga silom u šake:
- Na, nosi i vagaj. Kupio si!
- Ma, šta ti je, coce, ne znaš ni spada li mi se... hocu l' kupit'... a baš ti nešto nije bogzna...
- Šta nije. Zar ti opoganio noktima, pa nije? Ne'š ti meni više vodje kopati po mom espapu, dosta si se djabe najeo mog sira i masla i kajmaka. Sad nosi i placaj. A kupiceš, vjera i bog, pa makar sve rig'o pare. Ne budeš prob'o ni nacim'o! - razgoropadio se burazer a izdreljio oci, pa sijece k'o nozevima.

Siromah Abidaga premro ziv, ukocio se, a u dzepu svega sedam dinara. Te tamo - te amo - te otimaj se - te govori, a ja! burazer zavro, uhvatio ga za prsa pa trese ko osušenom granom, a Abidagi se cini da ce ga onako u dzehenemu pozivati na odgovomost, pa ga ziva nestalo. I morade, najzad, pozajmiti od komšije Munibega novac i, bogami, plati za maslo, ama i zadnju paru. A brkajlija uzeo, prebrojao zavezao u maramu i, tezak kao pecina, odgegao se širokim korakom, uvijek smrknut.

Tako naš Abidaga nagraisa. A nekako brzo poslije toga i leze, nešto ga zabolje. I kad prodjoše dva pazara, cu se da je umro. Seljaci odahnuše: »Fala Bogu, skin'o nam se s vrata! A more bit je baš od onog golemog straha, što mu ga zadade Pugona, pogino. Ko zna...«

A gradjani tumacili.

- To je on, sjegurno, umro od zalosti što je propušc'o dva pazara a nije ništa, 'nako, - dzabice, oparmacio. Sjegurno...!