Flashmob Tokom prošlih nekoliko godina u svijetu se pojavila moda flashmob okupljanja. Gomile ljudi počele su se skupljati na javnim mjestima i činiti naizgled apsurdne stvari. O čemu je uistinu riječ i tko se iza svega toga krije? Pođimo redom. Prema podacima koji su dostupni ključni trenutak se odigrao 3. lipnja 2003. godine kad je 28 godina stari Bill (prezime nepoznato) iz New Yorka poslao svojim prijateljima e-mail poruke s pozivom da istovremeno posjete određene web stranice. Njegova želja je bilo da se postigne sinhronicitet u iskustvima promatranja istovjetnih sadržaja. Nakon te akcije događanje se po prvi put iz virtualnog svijeta prelilo i u ovaj fizički. Učesnici koji su se organizirali preko Interneta raspodijelili su se u grupe po astrološkim znakovima i posjetili određene barove na Manhattanu. Ideja se počela širiti, tako da je sljedeće okupljanje podržalo čak 200 ljudi. Svi oni su se okupili unutar velike prodavaonice tepiha i pretvarajući se da su pripadnici iste inače nepostojeće komune pitali začuđenog prodavača da li mogu kupiti posebni istočnjački tepih koji bi im poslužio kao "tepih za ljubav". Naravno, nakon nekoliko minuta svi su se iznenadno razišli u različitim smjerovima. Vrlo brzo flashmob okupljanja su se proširila iz New Yorka i u druge američke gradove. U Dallasu su dvije grupe od dvadesetak ljudi naizmjenično vikale "Marko!" i "Polo!". Već nakon dva tjedna od prvog okupljanja flashmob se preselio i u Japan, a 24 lipnja 2003. došla je na red i Europa. Tog dana se u Rimu grupa  od 300 ljudi sjurila u jednu knjižaru i tražila nepostojeće knjige od nepostojećih autora. Naravno da potrošačko društvo tržišna ekonomija zahtijeva od svojih građana što manje slobodnog vremena i gotovo potpunu usmjerenost na postizanje ciljeva vezanih uz odabranu profesiju. U tom kontekstu djeluje gotovo bogohulno bilo kakvo trošenje svog vremena na bilo što što nema jasno naznačenu svrhu. No, baš ta nesvrhovitost je ono što flashmob okupljanjima daje njihovu draž. Grupa se iznenada pojavi, ostvari svoju priču i jednako brzo nestane. U ovom općenito besmislenom svijetu ima li smislenijeg besmisla od ovoga? Flashmob okupljanja pokazuju sklonost nestajanja barijera između virtualnog svijeta Interneta i konkretnog života. Očigledno je da će kako vrijeme prolazi dolaziti do sve veće interakcije ovih naizgled suprotstavljenih stvarnosti. Već od prvih flashmob okupljanja primjetno je da se njihovi inicijatori i učesnici poigravaju sa svakodnevnim rutinama potrošačkog društva. Nepredvidljiva događanja izazivaju kratkotrajni prekid u postojećoj matrici i ostale neupućene građane dovode u nepoznatu im situaciju. Rezultat je čuđenje i nesigurnost u odabiru prikladnog ponašanja, a to je upravo ono što toliko veseli okupljene flashmobere. U svemu tome ima dosta sličnosti s pristupom koji su njegovali različiti nadrealistički i dadaistički umjetnici iz prošlosti, no i jedna bitna razlika. Prije su takva događanja smišljali i izvodili rijetki ekscentrični pojedinci, a sada njihove uloge preuzimaju svi oni koji to žele. Svatko tko to želi može postati flashmoberom i doživjeti svojih desetak minuta uživanja u kreativnom izražavanju. Pogledaju li se reakcije ljudi koji učestvuju u flashmob okupljanjima očigledno je da oni uživaju u svemu tome. Osim toga ovakve samostalno organizirane aktivnosti imaju vrlo pozitivan učinak na njihovo kasnije ponašanje. Otiđite na neki od flashmob foruma i pogledajte s kakvim veseljem i strašću se komentiraju protekle i planiraju buduće akcije. Flashmob okupljanja blagodatno djeluju i na planu osvješćivanja života. U jednom od svojih filmova veliki ruski režiser Tarkovski ima dijalog u kojem jedan od glumaca kaže kako bi ovaj svijet bio potpuno drugačiji kad bi svakodnevno ljudi barem pet minuta činili potpuno svjesno neku stvar. To što se radi ne treba biti ništa spektakularno, to može biti i neka najbanalnija rutina. Flashmob okupljanja slijede trag ovakvog razmišljanja, jedino što ovdje nikako nije riječ o svakodnevnim rutinama. Eventualni problem flashmobera može biti njihovo pretjerano vezivanje uz publicitet u javnosti. Oni pažljivo prate sve što različiti mediji prenose o njima i na neki način uživaju u svojoj trenutnoj slavi. Pri tom i sami na okupljanja nose fotografske aparate kojima bilježe ono što se događa. Osnovni smisao flashmob fenomena ne ovisi publicitetu koji za sobom ostavlja. Idealno flashmob okupljanje se događa sada i ovdje i pri tom je najvažnije samo ono što se događa unutar svakog pojedinog učesnika. Sve ostalo je iluzija. Insistiranjem na publicitetu i spektaklu dolazi do suprotnog učinka, a vremenom i do zasićenja kod onih koji učestvuju u takvim događanjima. Uključivanjem raznolikih medija koji dolaze na mjesto flashmob okupljanja i bilježe ono što se događa gubi se element neočekivanosti i čitav fenomen vraća u već postojeće društvene okvire. Zanimljivo je da su se strategije flashmob okupljanja počele koristiti i u komercijalne svrhe. Za očekivat je da će sustav zasnovan na potrošnji uvijek nastojat profitirat na svemu što je novo. No, nema razloga za veliku zabrinutost. Kad flashmob postane nešto kao svakodnevna pojava, preko Interneta će se već proširiti nešto novo i jednako neočekivano.