Bombardiranje asteroidima Prijetnja asteroida našem matičnom planetu i katastrofa globalnih razmjera koja bi mogla nastupiti ukoliko jedan od njih udari o Zemljinu površinu tema je koja stalno intrigira znanstvenike. U javnost su nedavno izašle informacije koje bi u mnogo čemu mogle objasniti način nastajanja asteroida i omogućiti točniju procjenu njihove stvarne opasnosti za nas. Znanstvenici koji su postali neka vrsta planetarnih detektiva kažu kako su možda riješili tajnu detektivskog romana o sunčevom sustavu. Ukratko, izgleda da ćemo doznati što je prouzročili kataklizmički napad asteroida na Zemlju i susjedne planete prije nekih 3,9 bilijuna godina? Istraživači sumnjaju da je to razorno bombardiranje koje je trajalo između 20 i 200 milijuna godina bilo porijeklom iz glavnog asteroidnog pojasa između Jupitera i Marsa. Vodeći tim Sjedinjenih država utemeljio je svoj zaključak na dokazu pronađenom na nezaliječenim ranama drevnih asteroidnih sudara koje su ostale na Mjesecu i unutrašnjim planetima, poput Marsa, Merkura i Venere. U napisu za izdanje časopisa Science znanstvenici primjećuju kako je utjecaj intenzivnog perioda stvaranja kratera, poznat kao kasnije teško bombardiranje, vjerojatno bio prouzročen premještanjem divovskih vanjskih planeta sunčevog sustava. Tijekom njihovog proučavanja, ekipa je ispitivala najrupičastije nebeske površine u sunčevom sustavu, poput onih vidljivih na Mjesecu i Marsu. Istraživači su usporedili broj i veličinu kratera na starijim terenima sa novijim površinskim regijama, kao što su vulkanske ravnice na Marsu. Mlađe planetarne površine odavale su utjecaje nekolicine, razmjerno manjih projektila. Krateri na teže oštećenim, starijim regijama približno su odgovarali veličini objekata u glavnom asteroidnom pojasu. Renu Malhotra, profesorica planetarnih znanosti na Sveučilištu u Arizoni, Tucson, je su-autorica te studije. Ona kaže kako su oni noviji utjecaj najvjerojatnije prouzročeni mnogo manjim, i ne toliko brojnim asteroidima koji su bliže Zemlji. Takvi se utjecaji i danas pojavljuju. Malhotra primjećuje kako u glavnom asteroidnom pojasu mali asteroidi uvelike brojčano nadmašuju one veće: Otprilike ima deset puta toliko asteroida čiji je dijametar 300 metara, nego onih čiji je dijametar 3 kilometra. Znanstvenici kažu da kada bi površina Zemlje jednom pokazala slične dokaze o udaru asteroida starom 3,9 bilijuna godina, ožiljci bi odavno bili zaliječeni. Geološka aktivnost briše kratere i «obnavlja» površine. Mjesec, Merkur i Mars imaju veće dijelove svojih površina koje su nepromijenjene unutrašnjim geološkim procesima za gotovo četiri bilijuna godina. Suprotno tome, Zemlja je geološki vrlo aktivna. Venera je također predstavljala težak predmet za ispitivanja, jer su asteroidi skloni fragmentirati se u gustoj atmosferi planete. «Bili smo u mogućnosti «rekonstruirati» originalnu veličinu (Venerinih) napadača prateći oblake kratera (sačinjene od) fragmentiranih asteroida,» rekla je Mlhotra. Ekipa je iskoristila pronalazak kratera kako bi sugerirala da je kretanje velikih vanjskih planeta Jupitera i Saturna moglo uznemiriti glavni pojas asteroida prije nego što je sunčev sustav postao relativno stabilan, i poslao branu asteroida prema Zemlji. Istraživanje predstavlja «izuzetno zanimljivu» novu nit kako bi objasnila intenzivan period bombardiranja unutrašnjih planeta, smatra Richard P. Nelson, predavač astronomije na londonskom Sveučilištu Queen Mary, u Engleskoj. Drugo moguće objašnjenje, rekao je Nelson, je da su projektili bili sačinjeni od svemirskih krhotina stijena i leda, koje su vanjske planete Uran i Neptun odbacile u sunčev sustav, koristeći svoju gravitaciji više kao hitac. Uran i Neptun su tada krenuli naprijed, nadomještajući materijal kojeg su izbacile prema unutra. Ali Nelson vjeruje kako je teorija istraživačke ekipe podjednako vjerojatna. «Materijal u pojasu asteroida je u nekom smislu neuspjela planeta, koju su druge planete  prisilile na raspad radi svoje gravitacijske snage,» objasnio je on. Da je Jupiter postojao dalje u sunčevom sustavu i preselio se prema glavnom pojasu asteroida, tada bi to možda moglo uznemiriti taj pojas, prouzročivši na taj način razdoblje kasnog teškog bombardiranja. «Jedan od, ili oba ta scenarija mogla bi biti točna,» rekao je Nelson. Pa, kakve su šanse da se u budućnosti taj glavni pojas asteroida ispusti na Zemlju? «Vrlo, vrlo male,» rekao je Nelson. « Sunčev sustav je sada prilično stabilan i posložen. Postoje dokazi kako je tijekom posljednjeg razdoblja teškog bombardiranja prošao kroz fazu nestabilnosti kada se je pojas čistio nakon formacije. Mislim kako je taj proces sada, manje-više završen.» Dodaje kako planetarna stabilnost ne znači da je Zemlja sigurne od budućih napada od strane velikih asteroida. Svakih 100 000 godina ili slično tome, Zemlju pogađaju veliki objekti. No, to su tek izolirani, pojedinačni događaji – oni nisu dio procesa teškog bombardiranja.